PRIJENOS BOLESTI IZMEĐU ŽIVOTINJA I LJUDI: ZOONOZE

U najširem smislu riječi zoonoze su životinjske bolesti (grč. zoon– životinja i nosos– bolest) kod kojih se uzročnik tokom evolucije adaptirao na neku životinjsku vrstu i u njoj se može održavati (razmnožavati, replicirati) u neprekinutom infekcijskom lancu. Prema WHO (World Health Organization) zoonoza je bilo koja infektivna bolest koje je prirodnim putem prešla sa kičmenjaka (životinje) na čovjeka. Kada su se ove bolesti tačno pojavile nije poznato ali značajni kauzalni faktori promjene okoline većih razmjera i demografske promjene, kao što su domestifikacija životinja i formiranje ljudskih zajednica sa većom gustinom uzrokovale su nastanak zoonotskih oboljenja prije više od 10 hiljada godina. Poznato je više od 200 zoonotskih oboljenja.

Životinje čovjeku pružaju mnoge koristi počevši od onih primarnih zbog čega su životinje pripitomljene a to su hrana i odjeća, zatim do socijalnih i zdravstvenih. Životinje su postale nezaobilazan dio naše stvarnosti, ali i stalni izvor opasnosti u vidu oboljenja koja su ponekad devastirajuća (kuga, španska gripa, ptičja gripa, svinjska gripa, SARS-CoV 2). Usljed rasta broja humane populacije i njenog konstantnog širenja, izloženost patogenima koji su specifični za animalnu populaciju  nikada nije bila veća. Smanjivanje životnog prostora divljim životinjama dovodi do toga da one: (A) izumiru prilikom čega će neki patogen izgubiti svog prirodnog domaćina i kao takav će se prilagoditi na drugu životinjsku vrstu ili čovjeka (primjer SARS CoV-2) što može usljed mutacije izazvati nesagledive posljedice po ljudsko zdravlje ali i socioekonomski aspekt društva, ili (B) usljed bliskog kontakta divljih životinja i ljudi doći će do prelaska (eng. spillover) patogena u populaciju ljudi što opet ima nepovoljan uticaj.

Slika 1. One Health facts (Svjetska organizacija za zdravlje životinja)

Prilikom pisanja ovog članka uzeta su u obzir zoonotska oboljenja životinja specifična za određenu vrstu domaćih životinja (bartoneloza- mačke, Capnocytophaga infekcije- psi, maleus- konji, BSE- goveda, trihineloza-svinje) i zoonotska oboljenja koja se javljaju kod više vrsta životinja, ali su obrađena u grupi životinja od kojih je mogućnost infekcije najveća poput: bruceloze (psi i preživari), leptospiroze (psi i goveda), salmoneloze (svinje i perad), šuge (psi i goveda) ili dermatofitoza (kućni ljubimci, preživari). Također, postoji još veliki broj zoonostkih oboljenja koja trenutno nemaju veliki značaj jer se se javljaju rijetko ili su samolimitirajuća bez značajnih posljedica.

Klasifikacija zoonoza prema WHO i FAO:

  • Klasifikacija na osnovu uzročnika (etiologije): bakterijske, virusne, parazitarne, gljivične i prionske zoonoze.
  • Klasifikacija na osnovu rezervoara uzročnika (rezervoar uzročnika je specifična populacija organizama ili specifično okruženje gdje se infektivni mikroorganizam održava- opstaje, raste i razmnožava se; u živom organizmu obično ne izaziva oboljenje ili ono prolazi asimptomatski i nije letalno): antropozoonoze– oboljenja koja se na čovjeka prenose sa nižih kičmenjaka koje prirodno pogađaju kao što su bjesnilo, bruceloza, Q-groznica, leptospiroza;  zooantroponoze (reverzne zoonoze)- oboljenja koja se na niže kičmenjake prenose sa ljudi, odnosno infekcije su primarno humanog porijekla kao što su meticilin-rezistentan Staphylococcus aureus (MRSA), Cryptosporidium parvum ili Ascaris lumbricoides i   amfiksenoze– oboljenja koja se održavaju i u humanoj i animalnoj populaciji te se mogu prenijeti u bilo kojem smjeru kao što su: stafilokokne infekcije, kolibaciloza, salmoneloza.
  • Klasifikacija na osnovu ciklusa prenosa: (A) direktne zoonoze– oboljenja koja se održavaju u prirodi u jednom domaćinu (antraks, bjesnilo, q-groznica), (B) ciklozoonoze– oboljenja koja zahtijevaju dva ili više domaćina (kičmenjaka) kako bi se upotpunio ciklus prenosa, a ova oboljenja se dalje dijele na (I) obligatorne ciklozoonoze– koje uključuju čovjeka kao obaveznog domaćina uključenog u prenosni ciklus patogena (tenijaza), (II) neobligatorne ciklozoonoze– oboljenja kod kojih je čovjek slučajno uključen u ciklus prenosa (hidatinoza); (C) metazoonoze– zoonotska oboljenja koja zahtijevaju kičmenjaka i beskičmenjaka kao domaćina kako bi se upotpunio ciklus prenosa (ima ih 4 tipa) (arbovirusne infekcije, tripanosomijaza); (D) saprozoonoze– oboljenja koja pored kičmenjaka kao domaćina zahtijevaju i drugi tip okolišnog rezervoara kao što su zemlja ili hrana, a kao primjer takvih zoonoza su listerioza i histoplazmoza.

Postoji i klasifikacija zoonotskih oboljenja na osnovu ekosistema u kojem patogen cirkulira: (I) sinantropske zoonoze (urbani ciklus)– oboljena koja se prenose u urbanom (domaćem) ciklusu gdje je izvor infekcije domaća ili sinantropska životinja (urbano bjesnilo, bolest mačjeg ogreba ili dermatofitoze) i (II) egzoantropične zoonoze (silvatični ciklus)– oboljenja koja se prenose u silvatičnom ciklusu u prirodi u populaciji feralnih ili divljih životinja (arbovirusne infekcije, divlje bjesnilo, Lajmska bolest, tularemija).

Neka oboljenja mogu cirkulirati i u urbanom i silvatičnom ciklusu kao što su žuta groznica, Chagasi oboljenje.

Zoonotska oboljenja povezana sa kućnim ljubimcima

Bjesnilo
Bartoneloza
Bruceloza pasa
Buhe
capnocytophaga spp. infekcija
Dermatofitoze
Hidatidoza/ehinokokoza
lišmanioza
Leptospiroza
Salmoneloza
Šuga
Toksoplazmoza

Zoonotska oboljenja povezana sa preživarima

Antraks
Bovina spongioformna encefalopatija
Bruceloza
Dermatofitoze
Kolibaciloza
Kriptosporidioza
Leptospiroza
Listerioza
Šuga
Tenijaza
Tuberkuloza
Q groznica

Životinje, bez obzira na to da li su domaće ili divlje, su ostale i ostaju stalni izvor virusa, bakterija, parazita i gljivica. Neka od oboljenja su blaga i samolimitirajuća (gljivična kožna oboljenja), protiv nekih imaju razvijeni lijekovi (antraks, leptospiroza), dok su neka po život opasna (prionska oboljenja, bjesnilo). Bilo koja osoba koja dođe u kontakt sa inficiranom životinjom, vektorom ili kontaminiranim područjem može biti inficirana sa zoonotskim uzročnikom. Osobe koje su u stalnom kontaktu sa životinjama kao što su: farmeri, vlasnici kućnih ljubimaca i doktori veterinarske medicine te osobe iz javnog zdravstva stalno su izložene uzročnicima zoonoza pa je samim tim i rizik za stjecanje infekcija kod ovih osoba najveći. Rizik od infekcije i njenih komplikacija se naročito povećava kod imunosupresivnih osoba ili osoba koje su već na liječenju. Zoonotska oboljenja su teška za kontrolu, naročito zbog postojanja rezervoara patogena u kojima se on može održavati neograničeno dugo.  Ukoliko dođe do pojave određenih oboljenja u populaciji životinja kao što su bjesnilo, bovina spongioformna encefalopatija (BSE), bruceloza, tuberkuloza provode se oštre i rigorozne mjere njihove kontrole i suzbijanja. BSE zajedno sa slinavkom i šapom  predstavlja oboljenje koje po ekonomiju države može imati devastirajući efekat.

RIZIČNE SKUPINE

(Individue kod kojih postoji povećana šansa za razvoj teže kliničke slike);

DJECA MLAĐA OD 5 GODINA

OSOBE STARIJE OD 65 GODINA

OSOBE SA OSLABLJENIM IMUNITETOM (IMUNOKOMPROMITIRANE OSOBE)

TRUDNICE

Zoonotska oboljenja povezana sa peradima

Hlamidioza
Avijarna influenza
Salmoneloza
Kampilobakterioza

Zoonotska oboljenja povezana sa svinjama

Influenza svinja
Trihineloza
Salmoneloza
Tenijaza

Zoonotska oboljenja povezana sa konjima

Maleus

PREVENCIJA ZOONOTSKIH OBOLJENJA

Prevencija zoonotskih oboljenja provodi se na individualnom i kolektivnom nivou i zahtijeva saradnju između veterinarskog sektora i sektora javnog zdravstva. Na individualnom nivou se preporučuje sljedeće:

  • limitiranje rizika prijenosa (jednostavno izbjegavanjem kontakta sa potencijalnim uzročnicima),
  • provođenje dobre higijenske prakse (naročito kod djece),
  • ukoliko ste vlasnik kućnog ljubimca neophodno je provoditi: redovnu vakcinaciju, dehelmintizaciju, vršiti kontrolu ektoparazita, izbjegavati izlaganje sezonskim vektorima (poput papatača), 
  • vakcinacija protiv bjesnila se preporučuje doktorima veterinarske medicine, osobama koje rade u skloništima, biolozima (odnosno onih koji pročavaju šišmiše),
  • pravilno rukovanje sa hranom, naročito sa svježim mesom i mlijekom (termička obrada, kupovina od provjerenih proizvođača),
  • ukoliko se desi ugriz ili ogrebotina od životinje neophodno je pružiti prvu pomoć i što prije se javiti u najbližu jedinicu hitne medicinske njege (PROČITATI: PRVA POMOĆ KOD UGRIZA ŽIVOTINJE ispod).

Kolektivna prevencija zoonotskih oboljenja predstavlja jasno reguliran i utvrđen plan koji se sprovodi na lokalnom, državnom ili regionalnom nivou. Uključuje monitornig, odnosno nadzor nad određenim bolestima koje izazivaju ili mogu izazvati velike posljedice po zdravlje ljudi i životinja, zatim vakcinaciju domaćih i divljih životinja te propise ili pravilnike o sprječavanju, kontroli i iskorjenjivanju bolesti koje nisu pod monitoringom, a od velikog su značaja za javno zdravlje. Sve pozitivne slučajeve neophodno je što prije prijaviti odgovarajućim nadležnim tijelima kako bi se na vrijeme reagiralo i stanje dovelo pod kontrolu.

prva pomoć kod ugriza životinje
  1. Ghasemzadeh I, Namazi SH. 2015. Review of bacterial and viral zoonotic infections transmitted by dogs. J Med Life. 8 (Spec Iss 4):1-5.
  2. Boseret G, Losson B, Mainil JG, Thiry E, Saegerman C. 2013. Zoonoses in pet birds: review and perspectives. Vet Res. 20;44(1):36.
  3. Wang, J., Wang, B., Xiao, J., Chen, Y., & Wang, C. 2024. Chlamydia psittaci: A zoonotic pathogen causing avian chlamydiosis and psittacosis. Virulence, 15(1).
  4. Shaji S, Selvaraj RK, Shanmugasundaram R. 2023. Salmonella Infection in Poultry: A Review on the Pathogen and Control Strategies. Microorganisms. 20;11(11):2814.
  5. Igwaran A, Okoh AI. 2019. Human campylobacteriosis: A public health concern of global importance. Heliyon. 14;5(11).
  6. Soliani L, Rugna G, Prosperi A, Chiapponi C, Luppi A. 2023. Salmonella Infection in Pigs: Disease, Prevalence, and a Link between Swine and Human Health. Pathogens. 21;12(10):1267.
  7. Cheslock MA, Embers ME. 2019. Human Bartonellosis: An Underappreciated Public Health Problem? Trop Med Infect Dis. 19;4(2):69.
  8. Sykes JE. 2023. Green’s Infectious Diseases of the Dog and Cat. Fifth edition. Elsevier.
  9. Weese JS, Fulford MB. 2011. Companion Animal Zoonoses. Blackwell Publishing Ltd.
  10. Chomel BB. 2009. Zoonoses. Encyclopedia of Microbiology. 820–9. doi: 10.1016/B978-012373944-5.00213-3
  11. Yamada A, Kahn LH, Kaplan B, Monath TP, Woodall J, Conti L. 2014. Confronting Emerging Zoonoses The One Health Paradigm. Springer.
  12. Shakespeare M. 2009. Zoonoses. Second edition. Pharmaceutical Press.
  13. Bedi JS, Vijay D, Dhaka P. 2022. Textbook of Zoonoses. John Wiley & Sons Ltd.
  14. McCurnin DM. 2007. Handbook of Zoonoses: Identification and Prevention. Mosby, Inc., an affiliate of Elsevier Inc.
  15. Malik YS, Singh RK, Dhama K. 2020. Animal-Origin Viral Zoonoses. Springer Nature Singapore Pte Ltd.
  16. Dhaliwal Sings BB, Juyal PD. 2013. Parasitic Zoonoses. Springer India.
  17. Sing A. 2023. Zoonoses: Infections Affecting Humans and Animals. Springer Nature Switzerland AG.
  18. Bauerfeind R, Graevenitz A, Kimmig P, Schiefer HG, Schwarz T, Slenczka W, Zahner H. 2016. Zoonoses Infectious Diseases Transmissible from Animals to Humans. Fourth Edition. Washington, DC: ASM Press.
  19. Vourc’h G, Moutou F, Morand S, et al. 2022. Zoonoses the Ties that Bind Humans to Animals [Internet]. Versailles (FR): Éditions Quae; Feb. PREVENTING AND LIVING WitH ZOONOSES.
  20. Moroni B, Rossi L, Bernigaud C, Guillot J. 2022. Zoonotic Episodes of Scabies: A Global Overview. Pathogens. 6;11(2):213.
  21. Juliana G, Jimena C, Mariel S, Ana B. 2020. Molecular subtyping and clonal relatedness of human and cattle verotoxin-producing Escherichia coli O157:H7 isolates. Microbial Pathogenesis.
  22. Spickler AR. 2024. Prevention of Zoonoses. MSD Manual Veterinary Manual. https://www.msdvetmanual.com/public-health/zoonoses/prevention-of-zoonoses
  23. Centers for Disease Control and Prevention (CDC). 2024. About Toxoplasmosis. https://www.cdc.gov/toxoplasmosis/about/index.html
  24. World Organisation for Animal Health (WOAH). 2008. Chapter 3.10.9. – Verocytotoxigenic Escherichia coli. WOAH Terrestrial Manual.
  25. Lilenbaum W. 2024. Leptospirosis in Ruminants. MSD Manual Veterinary Manual. https://www.msdvetmanual.com/infectious-diseases/leptospirosis/leptospirosis-in-ruminants
  26. World Health Organisation (WHO). 2018. Listeriosis. https://www.who.int/news-room/fact-sheets/detail/listeriosis
  27. Ketzis KJ. 2024. Mange in Cattle. MSD Manual Veterinary Manual. https://www.msdvetmanual.com/integumentary-system/mange/mange-in-cattle
  28. Centers for Disease Control and Prevention (CDC). DPDx- Laboratory Identification of Parasites of Public Health Concern. Taeniasis. https://www.cdc.gov/dpdx/taeniasis/index.html
  29. Centers for Disease Control and Prevention (CDC). 2024. About Bovine Tuberculosis in Humans. https://www.cdc.gov/tb/about/m-bovis.html
  30. World Health Organisation (WHO). Zoonotic TB. https://www.who.int/teams/global-tuberculosis-programme/zoonotic-tb
  31. Centers for Disease Control and Prevention (CDC). 2024. About Zoonotic Diseases. https://www.cdc.gov/one-health/about/about-zoonotic-diseases.html
  32. World Health Organisation (WHO). 2020. Zoonoses. https://www.who.int/news-room/fact-sheets/detail/zoonoses
  33. European Centre for Disease Prevention and Control (ECDC). Facts about Q fever. https://www.ecdc.europa.eu/en/q-fever/facts
  34. Centers for Disease Control and Prevention (CDC). 2024. About Q fever. https://www.cdc.gov/q-fever/about/index.html
  35. Centers for Disease Control and Prevention (CDC). 2025. H5 Bird Flu: Current Situation. https://www.cdc.gov/bird-flu/situation-summary/index.html
  36. European Food Safety Authority- (EFSA). 2025. Salmonella. https://www.efsa.europa.eu/en/topics/topic/salmonella
  37. European Food Safety Authority (EFSA). 2024. https://www.efsa.europa.eu/en/topics/topic/campylobacter
  38. Centers for Disease Control and Prevention (CDC). 2024. Symptoms of Campylobacter https://www.cdc.gov/campylobacter/signs-symptoms/index.html
  39. European Centre for Disease Prevention and Control (ECDC). Swine influenza in humans. https://www.ecdc.europa.eu/en/swine-influenza-humans
  40. Centers for Disease Control and Prevention (CDC). 2024. How Flu Viruses Can Change: “Drift” and “Shift”. https://www.cdc.gov/flu/php/viruses/change.html
  41. Centers for Disease Control and Prevention (CDC). 2024. Clinical Overview of Taeniasis. https://www.cdc.gov/taeniasis/hcp/clinical-overview/index.html
  42. World Organisation for Animal Health (WOAH). Glanders. https://www.woah.org/en/disease/glanders/
  43. European Centre for Disease Prevention and Control (ECDC). Fleas (Siphonaptera) – Factsheet for health professionals. https://www.ecdc.europa.eu/en/infectious-disease-topics/related-public-health-topics/disease-vectors/facts/fleas-siphonaptera
  44. Centers for Disease Control and Prevention (CDC). 2024. About Capnocytophaga. https://www.cdc.gov/capnocytophaga/about/index.html
  45. Aaron DM. 2024. Overview of Dermatophytoses (Ringworm, Tinea). MSD Manual Consumer Vision. https://www.msdmanuals.com/home/skin-disorders/fungal-skin-infections/overview-of-dermatophytoses-ringworm-tinea
  46. Centers for Disease Control and Prevention (CDC). DPDx- Laboratory Identification of Parasites of Public Health Concern. Echinococcosis. https://www.cdc.gov/dpdx/echinococcosis/index.html
  47. World Health Organisation (WHO). Echinococcosis. https://www.who.int/health-topics/echinococcosis#tab=tab_1
  48. World Health Organisation (WHO). 2023. Leishmaniasis. https://www.who.int/news-room/fact-sheets/detail/leishmaniasis
  49. Centers for Disease Control and Prevention (CDC). 2024. About Leptospirosis. https://www.cdc.gov/leptospirosis/about/index.html
  50. Food and Drug Administration (FDA). 2023. Get the Facts about https://www.fda.gov/animal-veterinary/animal-health-literacy/get-facts-about-salmonella
  51. World Organisation for Animal Health (WOAH). Global health risks and tomorrow’s challenges. https://www.woah.org/en/what-we-do/global-initiatives/one-health/
  52. Food and Agriculture Organization of the United Nations (FAO). https://www.fao.org/common-pages/search/en/?q=zoonosis
  53. The American Red Cross. Animal Bites. https://www.redcross.org/take-a-class/resources/learn-first-aid/animal-bites
  54. Hadžibeganović M, Alibegović E, Križić M, Hasić S, Džananović Dž. 2013. PRVA pomoć u primjeni; za ekipe zaštite i spašavanja, ekipe prve pomoći i vozače motornih vozila. Crveni križ/krst općine Tuzla, Služba Civilne zaštite općine Tuzla.

Napomena: naši članci su isključivo informativnog karaktera te ne mogu ni na kakav način zamijeniti pregled i savjet doktora veterinarske medicine, a u ovom slučaju i doktora medicine.

Virusna infekcija velikog broja domaćih životinja, uključujući i čovjeka koja se očituje neurološkim znakovima. Svrstana je na B listu zaraznih bolesti životinja-OIE.
Virus bjesnila (eng. rabies virus-RV) pripada rodu Lyssavirus, familiji Rhabdoviridae.
Virus ima kosmopolitsku distribuciju. Sve toplokrvne životinje su osjetljive na infekciju, s tim da su sisari jedini poznati vektori i rezervoari u prirodi. Najosjetljivije su lisice, kojiti, šakali i vukovi; umjereno osjetljivi su domaći psi, ovce, koze i konji; ptice i primitivni sisari su najmanje osjetljivi na infekciju, a mačke su otpornije na infekciju od pasa.
99% humanih slučajeva bjesnila se javlja usljed prenosa infekcije sa pasa (inkubacioni period 2-3 mjeseca). Uzrokuje smrt 59 hiljada ljudi godišnje sa 95% slučajeva koji se javljaju u Africi i Aziji. U sjevernoj hemisferi bjesnilo je u najvećoj mjeri silvatična bolest divljih životinja, dok su psi u urbanim područjima južne hemisfere primarna vrsta uključena u širenje bolesti.
Kod ljudi se očituje sa: groznicom, glavoboljom, nervozom, hiperestezijom mjesta inokulacije. Kako sindrom napreduje prema ekscitabilnoj fazi javljaju se: razdražljivost, hiperkinezija, nasilno ponašanje, faringealni spazam (”hidrofobija”). Kada se pojave klinički znakovi, oboljenje je obično fatalno.
Životinje kod kojih se sumnja na bjesnilo se eutanaziraju. Oboljenje je vakcinalno-preventabilno (parenteralne atenuirane vakcine kod kućnih ljubimaca, oralne atenuirane vakcine kod divljih životinja). Za kontrolu bolesti smatra se da je neohodna vakcinacija minimalno 70% pasa u području.
VAŽNO!
Svi psi stariji od tri mjeseca moraju biti vakcinisani protiv bjesnila i biti u periodu imuniteta u skladu sa odredbama Pravilnika o mjerama za suzbijanje i iskorjenjivanje bjesnila kod životinja (“Službeni glasnik BiH”, broj 74/19) i drugim propisima kojima je regulisana ova oblast.
Pas koji tokom godine dostigne starost od tri mjeseca mora biti vakcinisan u roku od 14 dana, a pas koji je nabavljen, a nije vakcinisan, u roku od 14 dana od dana nabavke.
PREPORUKA!
Prema odredbama Pravilnika o mjerama za suzbijanje i iskorjenjivanje bjesnila kod životinja (“Službeni glasnik BiH”, broj 74/19) preporučuje se vakcinacija mačaka protiv bjesnila.
Za vakcinaciju se može koristiti samo inaktivirana registrirana vakcina sa ćelijskih kultura ili embrioniranih jaja, pripremljena od visokoimunogenih sojeva virusa bjesnila.

Infekcija sa intracelularnim gram-negativnim bakterijama iz roda Bartonella. Prenose se hematofagnim insektima, a od preko 36 poznatih vrsta, njih najmanje 17 je patogeno.
SINONIMI:
Bolest mačijeg ogreba (infekcija sa Bartonella henselae kod ljudi), bacilarna angiomatoza ili peliozni hepatitis.
Posjeduje dobru sposobnost izbegavanja imunog sistema domaćina pa se često naziva i skrivenim patogenom. Zbog dobre adaptiranosti na rezervoara, oboljenje se ne mora javiti uopšte ili klinički znakovi mogu biti odgođeni neko vrijeme.
Ljudi se najčešće inficiraju putem ogrebotina načinjenih od strane mačke. Jedan od najranijih znakova oboljenja je povećanje limfnih čvorova u blizini mjesta na kojem je patogen ušao u organizam 1-3 sedmice nakon ogrebotine kao i sa papulama ili pustulama na mjestu ogreba. U nekim slučajevima mogu se javiti teže forme oboljenja koje uključuju oštećenja centralnog nervnog sisitema, osteomijelitis i poremećaje pluća. Kod imunokompromitovanih osoba može se javiti bacilarna angiomatoza. 

Bruceloza je zarazno bakterijsko oboljenje kojeg uzrokuju bakterije iz roda Brucellaceae. Brucelozu kod pasa najčešće izaziva Brucella canis, iako je česta infekcija i sa ostalim vrstama poput: B. abortus, B.melitensis, B.suis., naročito kod ovčarskih pasa i pasa čuvara. Ovo oboljenje je jedno od najraširenijih zoonotskih bakterijskih oboljenja u svijetu i od velikog značaja je u našoj zemlji.
B. canis kod pasa uzrokuje reproduktivne poremećaje što je zapravo i glavna klinička odlika oboljenja. Kod ženki se javljaju nemogućnost koncepcije ili rana embrionalna smrt. Ukoliko nije došlo do embrionalne smrti i resorpcije onda se najčešće javlja pobačaj između 45. i 55. dana graviditeta. Kod pasa se očituje orhitisom.
Infekcija kod ljudi se javlja usljed kontakta sa inficiranim psom ili njihovim reproduktivnim ili krvnim izlučevinama. Klinički znakovi uključuju: oscilirajuća (talasasta) groznica, drhtavica, malaksalost, splenomegalija i perifernom limfadenomegalija. Zbog nespecifičnih kliničkih znakova može doći do komplikacija pri dijagnozi te je stoga od izuzetne važnosti ispravna anamneza.

Buhe su hematofagni ektoparaziti koji infestiraju veliki broj domaćih i divljih životinja, a također mogu infestirati i čovjeka. Pored toga što u veterinarskoj medicini izazivaju alergijske reakcije (alergija na ugriz buhe), značajan su izvor zoonotskih oboljenja. Uloga buha u prijenosu oboljenja na ljude ili u održavanju epizootičnih oboljenja između životinja može se interpretirati na dva načina: kao biološki vektor (kod kojeg se razmnožavanje etiološkog faktora odvija unutar insekta- virusna i bakterijska oboljenja) i kao međudomaćin (gdje je učešće insekta bitno kako bi se završio ciklus razvoja endoparazita- protozooze i helmintijaze).

Tri najznačajnije vrste buha za javno zdravlje i veterinarsku medicinu su: kućna buha (Pulex irritans), orijentalna mišja buha (Xenopsylla cheopis) i mačja buha (Ctenocephalides felis). Niti jednoj od navedenih vrsta buha čovjek ne služi kao preferirani domaćin, ali se mogu naći na čovjeku i sposobne su prenijeti određena oboljenja. U Europi najznačajnija oboljenja koja buha prenosi su: kuga (uzrokovana sa Yersinia pestis), murini (endemski) tifus (uzrokovan sa Rickettsia typhi), pjegavi tifus (uzrokovan sa Rickettsia felis) i bolest mačijeg ogreba (uzrokovana sa Bartonella henselae). Međudomaćin i prijenosnik su sljedećih parazita: Dipylidium caninum (pseća trakavica) i Acanthocheilonema reconditum (nije patogena). Pored toga što je najzastupljenija među kućnim ljubimcima, mačja buha prenosi i sva navedena oboljenja izuzev kuge pa je stoga neophodna njihova efektivnija kontrola. Opšte mjere kontrole uključuju periodičnu aplikaciju ektoparazitika, čišćenje i dezinfekciju okoline.

Infekcije sa Capnocytophaga canimorsus i Capnocytophaga cynodegmi nisu tako česte, ali imaju veliki značaj, naročito kod rizičnih skupina. Iako je incidenca oboljenja mala, ono je često ozbiljno i može biti fatalno.
Capnocytophaga spp. su gram negativne bakterije koje su komensali, odnosno normalno naseljavaju orofaringealni trakt pasa i mački. Ovi se mikroorganizmi najčešće prenose ugrizom. Klinički znakovi oboljenja kod ljudi su različiti. Tipičan period inkubacije nakon ugriza je otprilike 5 dana. Inicijalni znakovi su povezani sa lokalnom upalom usljed infekcije ili traume ugriženog mjesta. Kako infekcija progresira mogu se razviti celulitis, purulentni iscjedak, limfangitis i regionalna limfadenopatija. Sistemski znakovi uključuju: groznicu, mialgiju, povraćanje, dijareju ili abdominalnu bol, malaksalost, dispneju, konfuziju i glavobolju. Patogen također može dovesti do fatalnih infekcija uključujući meningitis, osteomijelitis, artritis, plućne apscese ili empijem kao i endokarditis.
Većina ugriza pasa ili mački ne dovodi do Capnocytophaga spp. infekcije ili bilo kojeg oboljenja. Međutim, ukoliko se desi takvo nešto, a osoba spada u grupu rizičnih kategorija neophodno je čim prije zatražiti ljekarsku pomoć. Rizične kategorije: osobe sa alkoholizmom, asplenične osobe (koje nemaju slezenu), imunokompromitirane osobe (usljed stanja poput kancera, diabetesa ili HIV-a), osobe koje su na hemoterapiji.

Superficijalna upala kože koju uzrokuje gljivice iz rodova Microsporum, Trichophyton i Epidermophyton.
SINONIM: Kožni lišajevi (eng. Ringworm).
Postoji oko 30 vrsta dermatofita od kojih infekciju najčešće izazivaju Microsporum canis, M.persicolor, M.gypseum i Trichophyton spp. Nakon dolaska na dlačni pokrivač životinje, infektivne spore moraju prevazići prirodni mehanizam odbrane domaćina kako bi uspostavile infekciju.
Između životinja ili između ljudi i životinja širi se direktnim kontaktom za inficiranim dlačnim pokrivačem ili derivatima kože kao i putem konataminiranih predmeta. Predisponirajući faktori: hidratizirana i macerirana koža, oštećena koža, stresogeni faktori, terapija nekog drugog oboljenja, slaba ishrana, prisustvo endo- ili ektoparazita, veći broj životinja na malom području. Persijske, himalajske i reks mačke zajedno sa jorkširskim i Jack-Russell terijerima imaju genetsku predispoziciju za razvoj oboljenja. Infekcija mački sa Trichophyton spp. su češće zimi i više se javljaju kod mački koje borave na farmama. Samolimitirajuće je kod zdravih životinja i većina infekcija prolazi bez potrebnog tretmana tokom 28 do 100 dana. Oporavak je povezan sa razvojem jakog celularnog imuniteta.
Kod ljudi se očituje karakterističnim prstenastim pečatima na mjestu infekcije. Pečati se mogu javiti svugdje po tijelu. Oboljenje je visoko kontagiozno te je stoga neophodno obratiti pažnju, naročito ako se u blizini nalaze osobe kod kojih se može razviti teža klinička slika. U rizičnu skupinu, kod kojih se mogu razviti teže manifestacije oboljenja, spadaju: djeca, osobe kojima je urađena transplantacija, osobe sa kancerom, osobe sa imunokompromitirajućim bolestima i starije osobe. Najveća prevalenca oboljenja je u područjima sa toplijom klimom i povišenom relativnom vlažnošću zraka.

Jedna je od najznačajnijih parazitarnih zoonotskih oboljenja. Kod ljudi se javlja u dvije forme: cistična ehinokokoza (hidatidoza) koju uzrokuje Echinococcus granulosus i alveolarna ehinokokoza koju uzrokuje Echinococcus multilocularis. Psi, lisice i ostali karnivori služe kao konačni domaćini ovoj cestodi, a ostale životinje služe kao međudomaćini. Čovjek, iako ne može doći do kompletiranja životnog ciklusa parazita, je zapravo konačan domaćin ovog parazita što za posljedicu ima ozbiljne zdravstvene probleme. Oboljenje se najčešće javlja u ruralnim područjima gdje postoji neposredan kontakt između pasa, međudomaćina (najčešće ovce) i ljudi.

Ciklus razvoja: međudomaćin (najčešće preživar) se inficira ispašom na pašnjacima koja su prethodno kontaminirana izmetom sa jajima od strane inficiranih pasa ili lisica. U međudomaćinu se iz ingestiranih jaja izliježu larve koje migriraju kroz zid crijeva i incistiraju se u organe (najčešće jetru i pluća) i tkiva gdje se mogu razmnožavati. Nakon smrti međudomaćina, psi konzumiraju inficirane organe (često na ovčarskim farmama) sa cistama u čijim se crijevima larve oslobađaju, rastu i razvijaju se do odraslih formi koje produciraju jaja i ciklus se iznova pokreće. Infekcija čovjeka: osobe koje slučajno progutaju jajašca trakavice Echinococcus granulosus izložene su riziku od infekcije. Izravni kontakt sa zaraženim psima, osobito intimni kontakt između djece i njihovih kućnih ljubimaca, može dovesti do infekcije ljudi. Ingestija zemlje, vode i povrća kontaminiranih izmetom zaraženog psa također može dovesti do infekcija. Jaja Echinococcus granulosus mogu preživjeti snijeg i uvjete smrzavanja.

Ciste kod čovjeka se sporo razvijaju i najčešće se pojavljuju na jetri, plućima, a ako dođe do njihovog puknuća onda dolazi do diseminacije uzročnika u organizmu i razvoja cista na drugim mjestima u organizmu poput mozga što može dovesti do smrtnog ishoda. U zavisnosti organa gdje se ciste razvijaju dolazi do: krvave stolice, hroničnog kasšlja, diskomforta u abdomenu ili plućima, žutica, pojava masa koje se mogu opipati u području abdomena, mučnina i povraćanje, kratkoća daha, neobjašnjih gubitak tjelesne mase. Kako ciste rastu tako dolazi do kompresije organa i ometanja njihove normalne funkcije. Ciste ako ruptuiraju dovode do po život opasnih stanja koja uključuju: anafilaktičku reakciju, teški abdominalni bol i iznenadna smrt.

Vektorski prenosivo oboljenje koje uzrokuju protozoe iz roda Leishmania. Hronično je sistemsko oboljenje koje može zahvatiti bilo koje tkivo, organ ili biološku tečnost te se manifestira brojnim kliničkim znakovima.
Leishmania infantum je uzročnik humane i visceralne forme lišmanioze pasa u Europi, Bliskom Istoku, Africi, Aziji i Americi. Pored L. infantum oboljenje kod pasa mogu uzrokovati i ostale vrste: L. donovani, L. tropica, L. braziliens. Oboljenje prenose mušice koje pripadaju rodu Phlebotomus. Psi se smatraju glavnim rezervoarom za visceralnu lajšmaniozu u području Mediterana.
Postoje tri glavne forme oboljenja kod čovjeka: visceralna, kutana i mukokutana lišmanioza. Visceralna, poznata kao kala-azar, je obično fatalna u 95% slučajeva ukoliko se ne tretira na vrijeme. Karakteriše se nepravilnim napadajima groznice, gubitkom mase, uvećanjem slezene i jetre te anemijom. Najveći broj slučajeva se javlja u Južnoj Americi, istočnoj Africi i Indiji. Kutana forma je najčešća u području Mediterana i karakteriše se pojavom kožnih lezija, obično ulcera koji ostavljaju doživotne ožiljke. Mukokutana forma oboljenja se karakteriše djelimičnom ili totalnom destrukcijom sluznice nosa, usta i grla. 90% slučajeva se javlja u Južnoj Americi.

Neophodno je, čim se posumnja na oboljenje psa, izvršiti i testiranje krvi vlasnika životinje na prisustvo uzročnika.

Zoonostsko oboljenje uzrokovano sa spirohetama iz roda Leptospira. Oboljenje je svrstano na B listu zaraznih bolesti životinja-OIE.
SINONIMI:
Weilova bolest, jesenska groznica, barska groznica, blatna groznica, hemoragična žutica.
Leptospirozu kod pasa najčešće uzrokuju serovarovi koji se nalaze u serogrupi Canicola i Icterohaemorrhagiae, dok su mačke manje osjetljive uzročnika i rjeđe ispoljavaju kliničke znakove. U organizam ulazi penetrirajući sluznice ili putem oštećene kože. Koloniziraju proksimalne renalne tubule sisara.
Najčešća je bakterijska zoonoza u svijetu i čest uzročnik akutne bolesti bubrega kog ljudi. Širi se direktnim i indirektnim putem. Direktna transmisija se javlja putem kontakta sa urinom, veneralni i placentalni transfer, ugriznim ranama ili ingestijom inficiranih tkiva. Indirektna transmisija se javlja putem izlaganja životinje kontaminiranim vodenim površinama, zemlji i hrani. U nekim zemljama se javlja sezonska incidenca oboljenja, a povezana je sa kišnim padavinama tokom kasnog ljeta i jeseni. Kod sumnje na leptospirozu potrebno je povesti računa o korištenju zaštitne opreme (postavljanje katetera smanjuje širenje uzročnika u kavezu). Uzročnik se može širiti putem urina 2-3 dana nakon antibiotske terapije. Urin potrebno inaktivirati prije odstranjivanja. Rizične skupine: vlasnici kućnih ljubimaca, farmeri i veterinari.

Salmoneloza kod pasa i mački nije tako često oboljenje i povezana je ishranom sa sirovim mesom zbog čega se ova praksa ne preporučuje, a naročito ako se životinje nalaze u domaćinstvima gdje žive osobe koje imaju visok rizik od infekcije poput djece ili starijih osoba, zatim trudinice i imunokompromitovane osobe. Iako u znatno manjoj mjeri, suha komercijalna hrana može biti izvor infekcije za ljude i životinje. Ukoliko se u ishrani životinja ipak koristi sirovo meso onda se predlaže pažljivo rukovanje i njegovo skladištenje. Sva nepojedena hrana ne bi trebala ostajati u posudama kako bi se izbjegao rast bakterije. Također, preporučuje se upotreba posuda od nehrđajućeg čelika u odnosu na plastične posude. Kućni ljubimci ne moraju pokazivati znakove oboljenja, odnosno mogu biti kliconoše, a najčešći način širenja bakterija je putem pljuvačke i fecesa. Toaleti za mačke mogu predstavljati značajan izvor infekcije. Kada se oboljenje javi kod odraslih pasa i mački, obično je prisutna neka druga infekcija ili zdravstveni problem u isto vrijeme. Kod štenaca i mačića postoji veća mogućnost pojave kliničkih znakova u odnosu na ostale i oni uključuju: povraćanje, dijareju (može biti krvava). groznicu, gubitak apetita i smanjen nivo aktivnosti.
Kod ljudi znakovi infekcije se javljaju u prvih 6h do 6dana nakon ingestije i uključuje groznicu, dijareju (može biti krvava), mučninu, povraćanje i abdominalna bol.

Zarazno je parazitarno oboljenje kojeg kod ljudi uzrokuje grinja Sarcoptes scabiei. Posljednja istraživanja su utvrdila da svaka vrsta sisara ima specifičnu vrstu parazita. Zoonotska šuga ili ”pseudošuga” je samolimitirajuće oboljenje, sa kratkim periodom inkubacije i prolaznim kožnim kliničkim znakovima. Obično je limitirano na određene topografske regione tijela (grudi, abdomen, ruke), koje prolazi sa izbjegavanjem i/ili liječenjem animalnog izvora. Iako se do sada mislilo da se animalne varijante S.scabiei ne može uspješno razmnožavati i perzistirati na ljudskoj koži eksperimentalno je utvrđeno da je to moguće sa psećim grinjama (Sarcoptes scabiei var. cani). Nekoliko vrsta domaćih životinja predstavlja izvor zaraze za ljude a to su: psi, mačke minijaturne svinje, konji, zečevi i preživari (goveda, ovce, koze). Psi (najčešće štenci) su najznačajniji izvori zaraze za ljude jer predstavljaju najviše zastupljene kućne ljubimce. Manifestuje se intenzivnim pruritičnim papulovezikularnom osipom koji zahvata područja abdomena, podlaktice, bedra i noge zaobilazeći područja koja su najčešće zahvaćena kod infestacije sa ljudskim šugarcem S. scabiei var. hominis kao što su dlanovi, tabani i genitalije. Kod djece klinička slika infestacije sa šugarcem životinja zna biti nešto drugačija te uključuje: dlanove, prste, glavu i vrat. Šuga mački koju uzrokuje Notoedres cati poznata kao notoedrična šuga je također prenosiva na ljude. Klinička slika je slična kao i šuga pasa.

Distribucija kožnih lezija kod pseudošuge i prave šuge

Slika 1. Distribucija kožnih lezija kod pseudošuge i prave šuge kod ljudi (adaptirano od Moroni et al.)

Parazitarno oboljenje mački koje izaziva obligatna intracelularna protozoa Toxoplasma gondii.
Mačke su konačni domaćin T.gondii, dok su svi ostali sisari međudomaćini. Kliničko oboljenje kod transplacentarno ili laktaciono inficiranih mačića može biti teško. Parazitemija tokom graviditeta uzrokuje placentitis koji prati širenje tahizoita u fetusu. Faktori rizika: kod mački koje love (konzumacija tkivnih cisti u međudomaćinu), imunospuresija (terapija glukokortikoidima ili antineoplastičnim lijekovima) Oboljenje je zoonotično, a infekcija ljudi se javlja ingestijom sporuliranih oocisti koje kontaminiraju okolinu ili putem ingestije termički neobrađenog mesa.
Veliki broj ljudi sa zdravim imunim sistemom koji se inficiraju toksoplazmom nemaju simptome oboljenja. Oni kod kojih se jave simptomi javljaju se simptomi slični gripi, otečeni limfni čvorovi, bol u mišićima i uopštena bol. Teški oblik toksoplazmoze uzrokuje oštećenje mozga, očiju i ostalih organa. Iako se svi ljudi mogu inficirati sa toksoplazmom, trudinice i imnokompromitirane osobe trebaju biti posebno oprezne. Kod trudnica nažalost može doći i do pobačaja. U rizičnu skupinu od razvijanja teže kliničke slike oboljenja spadaju novorođenčadi koja su rođena od strane majki koje su inficirane tokom ili prije trudnoće i imunokompromitirane osobe (na hemoterapiji, sa transplantiranim organima).

Neizostavljivo je oboljenje kada se govori o zoonozama. Uviijek je aktuelno što zbog svoje rasprostranjenosti, prijenosa, preživljavanja tako i zbog toga što se može koristiti kao sredstvo bioterorizma. Oboljenje se prenosi tlom i javlja se primarno kod biljojeda te se najčešće očituje akutnom septikemijom sa visokim mortalitetom. Oboljenje je svrstano na B listu zaraznih bolesti životinja-OIE.
SINONIMI:
Crni prišt (kod ljudi) i bedrenica (kod životinja).
Uzročnik Bacillus anthracis je gram-pozitivna štapićasta bakterija koja je nepokretna, aerobna i ima sposobnost pravljenja spora što je veoma bitno u epidemilogiji oboljenja. Sporulacija se javlja kada bakterija dođe u kontakt sa slobodnim kiseonikom. Nakon ulaska u organizam spore prelaze u vegetativnu formu. Infekcija se može javiti usljed ingestije, inhalacije ili ulaskom uzročnika preko kože. Klinička slika antraksa kod ljudi se klasifikuje na osnovu puta ulaska uzročnika u organizam. Kutani antraks je najčešće forma oboljenja i javlja se u 95% slučajeva, a očituje se pruritičnom papulom ili vezikulom na mjestu inokulacije što na prvi pogled može izgledati kao ugriz pauka. Lezija se potom uvećava i ulcerira te se nakon 1 do 2 dana formira prišt sa crnim centrom pa otuda naziv za antraks kod ljudi crni prišt. Inhalacioni ili pulmonalni oblik antraksa je najteža manifestacija oboljenja i ukoliko se brzo ne dijagnosticira može doći do teških posljedica uključujući i smrt. Ovaj oblik je bio čest kod radnika u industriji vune pa se tako ova bolest nazivala bolest razvrstavača vune (”Woolsorter’s disease”). Nakon inicijalne faze koja uključuje simptome slične gripi dolazi do pojave groznice, malaksalosti, znojenja, zamora, glavobolje, mialgije, mučnine, povraćanja i boli u grudima. Gastrointestinalni oblik je najrjeđi, a najčešće dolazi do intestinalnih problema.

Bovina spongioformna enfecalopatija ili BSE, naziva se još i kravljim ludilom, prionsko je oboljenje koje se karakteriše sporom progresijom, izostankom upalnog odgovora i različitim stepenom neurodegenerativnih promjena. Smatra se da zajedno sa slinavkom i šapom predstavlja oboljenje koje može nanijeti teške ekonomske gubitke u jednoj zemlji u kojoj se pojavi pa su stoga mjere nazdora i kontrole ovog oboljenja na visokom nivou.
Uzročnik je prion- proteinska partikula kojoj nedostaje DNK. Ljudi ne mogu razviti kravlje ljudilo već kod njih dolazi do pojave humane forme kravljeg ludila koje se naziva Creutzfeldt-Jakobova bolest i koja se razvija usljed konzumacije zaraženih goveđih proizvoda. Karakteriše se nervnim simptomima: demencijom i neuromuskularnim poremećajima. Najčešće se javlja u dobi između 50 i 60 godina. Kada se pojave znaci oboljenja ono je uvijek fatalno.

Brucelozu kod preživara izazivaju tri vrste bakterija iz roda Brucellaceae i to: Brucella abortus (kod goveda), B. melitensis (kod ovaca i koza) i B. ovis (kod ovaca). Bruceloza u Bosni i Hercegovini i dalje predstavlja veliki problem gdje se pored kontrole i prevencije oboljenja javlja veliki broj slučajeva. Oboljenje se na čovjeka prenosi: nedovoljno termički obrađenim inficiranim mesom, konzumacijom nepasteriziranom (sirovog)  mlijeka i ostalih mliječnih proizvoda dobijenih od kontaminiranog mlijeka (najčešće), direktnim kontaktom sa oboljelom životinjom ili njenim izlučevinama (naročito kod farmera ili doktora veterinarske medicine). U inficiranom mlijeku i mliječnim proizvodima uzročnik može preživjeti od 2 sedmice do tri mjeseca. Bolest se rijetko može prenijeti sa čovjeka na čovjeka. Kod ljudi se očituje sa oticanjem limfnih čvorova, uvećanjem slezene, groznicom, oticanjem testisa, simptomima-sličnih gripi i gubitkom tjelesne mase. Također može se javiti i nervni oblik oboljenja- neurobruceloza koja se očituje sa meningitisom, meningoencefalitisom, encefalitisom, kranijalnim neuropatijama i dr. Veliki broj kliničkih manifestacija neurobruceloze čine ovaj oblik oboljenja izazovnim za dijagnozu.

Dermatofitoze su dermatomikoze (gljivične infekcije kože) uzrokovane dermatofitima, među koje spadaju gljive roda Microsporum, Trichophyton i Epidermophyton. Dermatofiti se karakteriziraju i kao: antropofilični (prenose se sa čovjeka na čovjeka), zoofilični (prenose se sa životinja na čovjeka) i geofilični (prenose sa sa tla na čoveka). Kod goveda najčešći uzročnik je zoofilični dermatofit Trichophyton verrucosum, ali infekciju također izazivaju i T. mentagrophytes, T. equinum, Microsporum gypseum, M. nanum i M. canis. Češće se javlja kod teladi i to u obliku nepruritičnih periokularnih lezija iako se može razviti i opšte oboljenje kože. Odrasla goveda razvijaju promjene na grudima i ekstremitetima. Kod bikova se karakteristično javlja na podlakticama i na koži donje vilice. Dermatofitoze su više problem krda nego individualnih jedinki i najčešće se javljaju u zimskim mjesecima u područjima sa umjerenom klimom (od -3 do 18ºC). Infekciju čovjek stiče direktnim kontktom sa inficiranom životinjom. Simptomi kod čovjeka su slični simptomima kod životinja odnosno dolazi do pojave nepruritičnih lezija u zavisnosti od toga koji je dio tijela zahvaćen.

Escherichia coli je bakterija koja se može naći u crijevima zdravih ljudi i životinja kod kojih predstavlja normalan dio bakterijske flore. Međutim, neki sojevi E.coli mogu uzrokovati oboljenje i dovesti do ozbiljne infekcije. Verotoksin producirajuća Eschericia coli (VTEC) soj 0157:H7 odgovorna je za dijareju, hemoragični kolitis i hemolitično uremični sidrom (HUS) kod ljudi. Jedan od glavnih rezervoara ovog soja su preživari, naročito goveda. Goveda se smatraju amplifikatorima ovog soja bakterija koja su sposobna širiti veliki broj bakterija putem fecesa.
Transmisija sa životinja na čovjeka se odvija: direktnim kontaktom sa inficiranom životinjom ili konzumacijom kontaminirane vode ili hrane. Meso životinja se najčešće fekalno kontaminira usljed slabih higijenskih mjera prilikom klanja i obrade u mesnicama, dok feces od inficirane životinje može kontaminirati vodu i drugu hranu. Ono što je bitno jeste da su inficirani ljudi visoko kontagiozni te da mogu predstavljati opsanost po javno zdravlje jer se otprilike 20% dijagnostifikovanih slučajeva E.coli O157:H7 tokom epidemije razvije kao posljedica sekundrane transmisije.
Infekcija kod ljudi može proći asimptomatski ili uključuje pojavu dijareje, hemoragičnog kolitisa i HUS-a, vodećeg uzroka akutnog otkazivanja bubrega kod djece koje se potencijalno može završiti fatalno. Kod djece period inkubacije je oko 3 dana nakon kojeg se javlja dijareja koja može postati krvava i HUS u otprilike 15% slučajeva.

Cryptosporidium spp. je intestinalni parazit koji inficira veliki broj životinje i ljude. Značajan je uzročnik dijareje kod ljudi širom svijeta. Većinu humanih slučajeva kriptosporidioze uzrokuje: Cryptosporidium hominis, koji uglavnom inficira ljude i zoonotska vrsta Cryptosporidium parvum koja u najvećoj mjeri inficira teladi i jagnjadi. Druge vrste ovog parazita izazivaju infekcije životinja i zoonotične su poput: C. cuniculus (zečevi), C. meleagridis (perad). Kriptosporidioza u stočarstvu predstavlja veliki problem za zdravlje životinja (subklinički i klinički) i ekonomske gubitke zbog troškova liječanja, smanjenog prirasta životinja i mortaliteta teško oboljelih životinja. Cryptosporidium parvum obitava u tankom crijevu domaćina gdje formira oociste koje se u velikoj mjeri šire putem fecesa. Transmisija se javlja putem hrane i vode kontaminirane sa fekalnim materijalom inficiranih životinja. Oociste mogu preživjeti po nekoliko mjeseci u vlažnom zemljištu ili vodi kao i u ekstremnim vremenskim uvjetima (toplota, hladnoća) tokom dužeg vremena. Kod zdravih ljudi infekcija je obično asimptomatska i samolimitirajuća (prolazna dijareja). Međutim, kod imunokompromitiranih jedinki se mogu javiti profuzna vodenkasta dijareja sa značajnim gubitkom elektrolita koju je teško liječiti sa trenutno dostupnim lijekovima.

Oboljenje koje pogađa veliki broj domaćih životinja i ima svjetsku distribuciju. Smatra se najčešćom bakterijskom zoonozom u svijetu sa 1 milion pojavljivanja novih slučajeva godišnje i otprilike 60 hiljada smrtnih slučajeva. Serovarovi koji izazivaju oboljenje kod goveda su L. Hardjo i L. Pomona. L. Hardjo je adaptirana na goveda i goveda su jedini domaćin gdje se ovaj serovar održava u prirodi. Glavni izvor zaraze za ljude su kontaminirani urin i sadržaj maternice. U rizičnu skupinu od razvoja leptospiroze se ubrajaju: farmeri, doktori, veterinarske medicine, trgovci životinjama. Uzročnik također može biti prisutan u mijeku, u kojem ne može preživjeti dugo i uništava se pasterizacijom. Oboljenje kod ljudi se odvija u dvije faze i potrebno je od 2 do 30 dana inkubacionog perioda prije pojave kliničnih znakova oboljenja. U prvoj fazi se javljaju groznica, pothlađenost, bolnost u mišićima, povraćanje ili dijareja. Osoba se može nakon toga osjećati bolje ali će opet postati bolesna. Druga faza se karakteriše težim oblikom oboljenja gdje može doći do otkazivanja bubrega ili jetre ili da dođe do upale ovojnica mozga i kičmene moždine- meningitis.

Oboljenje uzrokovano sa bakterijama iz roda Listeria (Listeria monocytogenes i L.ivanovii) koja je ubikvitarna u farmskom okruženju, a najčešće se očituje nervnim znacima i pobačajem. U području sjeverne hemisfere pojava infekcije je vezana za period zimskih i proljetnih mjeseci kada je intezivirana ishrana sa silažom. Primarno je oboljenje preživara, naročito ovaca.
Oboljenje se na ljude prenosi najčešće putem kontaminiranog mlijeka i mliječnih proizvoda kao i putem mesa, a dovodi do pojave septikemije, meningoencefalitisa i pobačaja. Uzročnik je sposoban preživjeti na temperaturama frižidera i u organskom materijalu sa visokim sadržajem soli. Kod veterinara i farmera se mogu javiti dermatitis sa pustularnim i papularnim osipom kao i keratokonjuktivitis ukoliko rade sa inficiranom životinjom.

Šugu goveda uzrokuje Sarcoptes scabieibovis koja kod goveda prvo zahvata područje glave i vrata te se potom širi prema lopaticama. Može se proširiti na čitavo tijelo. Šugu kod ovaca izaziva Sarcoptes scabieiovis, a kod koza S. scabieicaprae. Kod ovaca se manifestuje formiranjem krusti i intenzivnim pruritusom, a kod koza se javlja generalizirano kožno stanje koje se karakteriše sa hiperkeratozom. Šuga kod ljudi izazvana ovim uzročnicima se najčešće očituje sa prolaznim samolimitirajućim dermatitisom.

Tenijaza je prava zoonotska infekcija sa odraslim trakavicama kod kojih su ljudi konačni domaćini, a goveda i svinje služe kao međudomaćini i to: Taenia saginata (goveda) i Taenia solium (svinje). Životinje se inficiraju konzumirajući inficiranu vegetaciju sa jajima ili gravidnim člancima (proglotidima) u kojima se izliježu u obliku onkosfera, napadaju zid crijeva gdje se razvijaju do stadija cisticerkusa. Cisticerkus može preživjeti u životinji i do nekoliko godina. Ljudi se inficiraju konzumirajući sirovo ili termički nedovoljno obrađeno inficirano meso. U crijevima kod ljudi cisticerkus se razvija u naredna dva mjeseca do odrasle trakavice i tako može preživjeti godinama. Dužina odrasle trkavice u crijevu čovjeka može dostići dužinu čak do 5 metara. Klinički znakovi kod ljudi povezani sa tenijazom uključuju: abdominalnu bol, mučninu i dijareju. Ono što predstavlja posebnu opasnost jeste infekcija sa T.solium gdje može doći do pojave neurocisticerkoze. Odnosno osoba razvija neurocisticerkozu ingestijom mikroskopskih jajašaca kojima je osoba na infekcijom kontaminirala hranu ili površinu. Faktori rizika za pojavu neurocisticerkoze uključuju: (I) osoba već ima infekciju sa trakavicom (autoinfekcija) i (II) boravak u istom domaćinstvu sa osobom koja je inficirana. Klinička slika neurocisticerkoze uključuje pojavu napadaja, glavobolju, probleme sa vidom koja može završiti smrću oboljele osobe.

Hronično granulomatozno oboljenje ljudi i životinja koje nastaje kao rezultat rezultat izlaganju bacilima iz kompleksa Mycobacterium tuberculosis. Kod životinja je najznačajnija tuberkuloza (TB) goveda, a čiji uzročnik M. bovis izaziva oboljenje i kod ljudi. Oboljenje kod ljudi se još naziva i zoonotska tuberkuloza.
Izvor infekcije za ljude predstavljaju nepasterizirani mliječni proizvodi (najčešće), meso (rjeđe) i direktan kontakt sa oboljelom životinjom (rijetko, ali osobe koje rade sa životinjama su u velikom riziku od ovog načina prijenosa).
Simptomi oboljenja kod ljudi izazvanih sa M. bovis su slični simptomima oboljenja izazvanih sa M. tuberculosis i uključuju: kašalj, groznicu, noćno znojenje i gubitak tjelesne mase. Ostali simptomi se mogu javiti u zavisnosti od zahvaćenog dijela tijela.

”Query” (Q) groznica je zoonoza koja se javlja u velikom broju država. Ljudi u najvećem broju slučajeva steknu infekciju putem aerosola. Takožer infekcija se javlja i putem ingestije uzročika preko kontaminiranig mlijeka ili ako se dođe u kontakt sa fetusom, placentom ili izlučevinama za vrijeme porođaja životinje. Primarno se javlja kod ovaca i koza. Svrstana je na B listu zaraznih bolesti preživara-OIE.
SINONIM: Koksijeloza.
Uzročnik oboljenja je obligatna intracelularna gram-negativna bakterija Coxiella burnetii koja pripada rodu Coxiella, familiji Coxiellaceae. Rezistentna je na toplotu, isušivanje i veliki broj uobičajenih dezinficijenasa te je sposobna preživjati duži vremenski period u vanjskoj sredini.
Neki ljudi inficirani sa uzročnikom ne razviju simptome dok se kod opet kod nekih javljaju simptomi poput iznenadne glavobolje, groznice, pothlađenosti, bola u mišićima i u nekim slučajevima može se javiti pneumonija. Ostali simptomi uključuju: zamor, noćno znojenje, gubitak tjelesne mase, bol u zglobovima i mučninu ili povraćanje. Umor/zamor može biti dugotrajan. U oko 1% slučajeva Q groznica može dovesti do težeg oboljenja koje se naziva hroničnom Q groznicom koja se očituje endokraditisom što može biti fatalno ukoliko se ne tretira.

SINONIMI: hlamidofiloza, ornitoza, psitakoza ili papagajska groznica.
Jedno je od najznačajnijih zoonotskih oboljenja kojeg uzrokuje intracelularna bakterija Chlamydophila psittaci. Oboljenje se u najvećoj mjeri javlja kod papiga i papigama sličnih vrsta ptica. Može se širiti putem fecesa, okularnog i nazalnog iscjetka. Znakovi kod ptica: otečeni očni kapci, nazalni iscjedak, kihanje, depresija, razbarušeno perje, gubitak tjelesne mase, svjetlo zelena dijareja, promjene koloracije perja, ponekad se mogu javiti i nervni znakovi ili iznenadna smrt.
Inkubacioni peiod kod ljudi traje između 5 i 14 dana. Simptomi kod ljudi su nespecifični i uključuju: groznicu, glavobolju, umjereni respiratorni znakovi do teške pneumonije, sa lokalizacijom u nekoliko organa što dovodi do dijareje, konjuktivitisa, artritisa i infekcije genitalnih organa.

Virusno oboljenje peradi koje izaziva tip A influenza virusa. Svrstano je A listu zaraznih bolesti domaćih životinja-OIE.
SINONIM: Ptičija gripa.
Uzročnik oboljenja virus avijarne infulenze (AI) je tip A influenza virusa koji priprada rodu Alphainfluenzavirus, familiji Orthomyxoviridae koji se klasificira u 16 hemaglutininskih (H1-H16) i 9 neuraminidazinskih (N1-N9) subtipova. Na osnovu patogenosti AI virusi se klasificiraju u dva patotipa: virusi niske patogenosti (LP): od H1 do H12 i virusi visoke patogenosti (HP): H5 i H7. Akvatične ptice su prirodni domaćin tipu A influenza virusa. Spilover virusa od akvatičnih vrsta ptica na peradi i ostale vrste se dešava povremeno. Mnogi spiloveri su prolaznog karaktera sve dok ne dođe do razvoja infuenza virusa tako da se on adaptira na specifičnog domaćina (spilover iz 2003. godine kada je LPAI virus postao HPAI). Virusi visoke patogenosti kod peradi mogu uzrokovati ekstremno brzu smrt. Ljudi se najčešće inficiraju putem direktnog kontakta sa oboljelim životinjama ili indirektno preko kontaminirane okoline. Trenutno se avijarni virus gripe ne prenosi tako lako sa čovjeka na čovjeka, ali konstantna cirkulacija ovih virusa u populaciji peradi dovodi do povećane zabrinutosti jer ovi virusi mogu rezultirati u teškom oboljenju ili smrti i također imaju potencijal da postanu kontagiozniji. Simptomi kod ljudi se mogu podijeliti na umjerene (crvenilo očiju, konjuktivitis, umjereno povećanje tjelesne temperature, kašalj, glavobolja), umjereni do ozbiljni simptomi (visoka tjelesna temperatura, kratkoća daha ili otežano disanje, poremećeno stanje svijesti, napadaji). Komplikacije usljed ptičije gripe mogu biti: pneumonija, respiratorni zastoj, akutni respiratorni distres sindrom, akutne povrede bubrega, zastoj rada više organa, sepsa i septički šok i meningoencefalitis.
Prema CDC-u trenutni rizik po javno zdravlje od izbijanja epidemije ptičije gripe je NIZAK.

Jedno je od vodećih zoonotskih oboljenja prenosivih hranom u svijetu. Netifoidni Salmonella serotipovi su primarni etiološki agenti povezani sa salmonelozom kod peradi. Kontaminirani produkti peradi poput jaja i mesa su glavni izvori infekcije sa salmonelom kod ljudi. Horiznotalna i vertikalna infekcija su primarni putevi infekcije kod kokoški. Netifoidni serotpovi salmonele koji dominiraju u peradarskoj proizvodnji uključuju S. Typhimurium, S. Enteritidis, S. Heidelberg, i S. Newport. U Sjevernj Americi i Europi S.Enteridis dominira u kontaminaciji jaja.
U EU se svake godine prijavi preko 91 hiljada slučajeva oboljenja. Simptomi kod ljudi uključuju groznicu, dijareju i abdominalne grčeve. Ukoliko uzročnik pređe u krvotok infekcija može biti po život opasna.

Najčešće je zoonotsko oboljenje i najčešći je uzročnik oboljenja prenosivih hranom u svijetu. Uzrokuju je bakterije iz roda Campylobacter (najčešće C.jejuni). Sirovo meso peradi je često kontaminirano sa ovom bakterijom jer ona može živjeti u crijevima zdravih ptica. Konzumacija slabo kuhane piletine ili brze hrane (u fast-food restoranima) koja je bila u kontaktu sa sirovom piletinom je najčešći izvor infekcije kod ljudi. Kokoši i pileće meso direktno uzrokuju 20-30% slučajeva kampilobakterioze kod ljudi. Simptomi oboljenja su slični kao kod salmoneloze i uključuju groznicu, dijareju i abdominalne grčeve. Kampilobakterioza predstavlja veliki zdravstvenii i ekonomski problem u humanoj populaciji, a smatra se da je odgovorna za 8,4% slučajeva dijareje u svijetu.

Uzročnik je Influenza A virus (IAV) koji je podijeljen na osnovu dva površinska glikoproteina, hemaglutinina (HA) i neuraminidaze (NA), na: 19HA i 11NA subtipova. Sve ove subtipove karakteriše brza evolucija kojase javlja usred dva mehanizma: antigenog drifta i antigenog šifta. Antigeni drift- manje promjene odnosno mutacije gena proteina koji dovode do promjene površinskih proteina virusa (HA i NA). HA i NA su antigeni, što znači da ih imuni sistem prepoznaje i dolazi do njegove aktivacije što rezulatira produkcijom antitijela. Ove male promjene HA i Na koje se akumuliraju tokom vremena rezultiraju u pojavi virusa koji je antigeno drugačiji pa stoga stečena antitijela tokom prethodne infekcije se vežu drugačije ili nikako za virus što uzrokuje gubitak ili redukciju u zaštiti protiv trenutnog virusa gripe. Antigeni šift- nagla, velika promjena influenza A virusa koja rezultira u pojavi novog HA i/ili neovog HA i NA proteina koji inficira ljude. Antigeni šift dovodi do pojave novog subtipa A virusa koji inficira ljude po prvi put i upravo se to dešava kada životinjski virus gripe stekne mogućnost infekcije ljudi kao što je bio slučaj 2009. godine i pandemije koja je usmrtila najmanje 18 hiljada ljudi.
Virus porijeklom od svinja (H1N1pdm09) stekao je mogućnost brzog širenja među ljudima širom svijeta. Ukupno 74 države su prijavile slučajeve, a prema procjenama WHO-a broj oboljelih dostigao je cifru i do 200 miliona. Prije 2009. godine H1N1 nikada nije zabilježen kao uzročnik infekcije ljudi.
Trenutno, virus kruži u populaciji ljudi kao sezonski virus gripe gdje uzrokuje oboljenja, hospitalizacije i smrt širom svijeta.

Ozbiljno je zoonotsko oboljenje kojeg uzrokuje parazit iz roda Trichinella i to: Trichinella spiralis (najčešće), T. nativa, T. britovi i T. pseudospiralis. Javlja se u područjima sa umjerenom klimom. Glavni izvori zaraze za ljude su domaće i divlje svinje te medvjedi. Javlja se kao rezultat konzumacije nedovoljno termički obrađenog mesa koje sadrži ciste uzročnika. Iz ciste se u crijevima čovjeka oslobađa larva koja penetrira epitel crijeva i sazrijeva u odraslog crva. Tokom inicijalne faze, koja se javlja 1-2 dana od infekcije, dolazi do pojave mučnine, abdominalne boli, groznice i dijareje. U narednih sedam dana dolazi do razmnožavanja i novorođene larve prolaze u krvotok direktno ili putem limfatičnog sistema i dolaze do poprečnoprugaste muskulature gdje se incistiraju. Ovu fazu prati snažan lokalni, eozinofilni upalni odgovor koji je povezan sa bolom u mišićima i zglobovima, oticanjem lica i očiju, groznicom, svrbežom kože i eozinofilijom. Larve mogu migrirati do mozga ili miokardijuma gdje uzrokuju teške komplikacije. Vrhunac simptoma oboljenja je u prvih 6 sedmica od infekcije i počinju opadati tokom narednih nekoliko mjeseci kako se larve incistiraju, a iz crijeva se izbace odrasli oblici. Larve ostaju žive u cistama godinama otpuštajući antigene koje induciraju kontinuiranu eozinofiliju.

Druga je najčešća zoonoza u EU nakon kampilobakterioze, a Salmonella je čest uzrok epidemija oboljenja prenosivih hranom. Smatra se da ekonomski gubici povezani sa humanom salmonelozom EU godišnje koštaju oko 3 milijarde dolara. Jedan od najznačajnijih izvora infekcije za ljude su svinjski proizvodi. Salmonella infekcija kod svinja nije samo značajna zbog toga što je ona jedan od glavnih uzročnika ekonomskih gubitaka u industriji svnjia, nego i zbog toga što svinje mogu biti inficirane sa nekoliko serovarova ove bakterije.

Kod svinja klinička salmoneloza je povezana sa dva serovara Salmonella Cholaraesuis koja u najvećem broju slučajeva uzrokuje septikemija (često povezana sa pneumonijom) i enteričnom bolešću koja se karakteriše sa dijarejom koju uzrokuje serovar Typhimurium. Takožer značajan uzročnik humane salmoneloze je i serovar S. Derby.

Simptomi kod ljudi uključuju groznicu, dijareju i abdominalne grčeve nedugo nakon konzumacije inficiranog mesa. Ukoliko uzročnik pređe u krvotok onda može doći do po život opasnog stanja. 

Tenijaza je prava zoonotska infekcija sa odraslim trakavicama kod kojih su ljudi konačni domaćini, a goveda i svinje služe kao međudomaćini i to: Taenia saginata (goveda) i Taenia solium (svinje). Životinje se inficiraju konzumirajući inficiranu vegetaciju sa jajima ili gravidnim člancima (proglotidima) u kojima se izliježu u obliku onkosfera, napadaju zid crijeva gdje se razvijaju do stadija cisticerkusa. Cisticerkus može preživjeti u životinji i do nekoliko godina. Ljudi se inficiraju konzumirajući sirovo ili termički nedovoljno obrađeno inficirano meso. U crijevima kod ljudi cisticerkus se razvija u naredna dva mjeseca do odrasle trakavice i tako može preživjeti godinama. Dužina odrasle trkavice u crijevu čovjeka može dostići dužinu čak do 5 metara. Klinički znakovi kod ljudi povezani sa tenijazom uključuju: abdominalnu bol, mučninu i dijareju. Ono što predstavlja posebnu opasnost jeste infekcija sa T.solium gdje može doći do pojave neurocisticerkoze. Odnosno osoba razvija neurocisticerkozu ingestijom mikroskopskih jajašaca kojima je osoba na infekcijom kontaminirala hranu ili površinu. Faktori rizika za pojavu neurocisticerkoze uključuju: (I) osoba već ima infekciju sa trakavicom (autoinfekcija) i (II) boravak u istom domaćinstvu sa osobom koja je inficirana. Klinička slika neurocisticerkoze uključuje pojavu napadaja, glavobolju, probleme sa vidom koja može završiti smrću oboljele osobe.

Ozbiljno je zoonotsko bakterijsko oboljenje koje uzrokuje Brukholderia mallei, nepokretna, nesporlirajuća, gram-negativna bakterija, a koje se primarno javlja kod konja, mula i magaraca. Jedno je od najstarijih opisanih oboljenja konja. Svrstano je na B listu zaraznih bolesti konja-OIE.
SINONIM: Sakagija.
Iako je u razvijenijim zemljama maleus iskorijenjen, još uvijek postoji bojazan od korištenja kao sredstva bioterorizma. Sama zoonotska transmisija sa konja na ljude je rijetka, a ovo se objašnjava niskim koncentracijama uzročnika na mjestu infekcije ili visokom dozom uzročnika potrebnim da bi izazvala infekcija kod ljudi. Pored male incidence prijenosa sa životinje na čovjeka, u riziku od pojave infekcije spadaju: doktori veterinarske medicine, studenti veterine, potkivači (radnici za njegu papaka), kolarci (radnici za kožu), transportni radnici, vojnici, klaoničko osoblje, farmeri, uzgajivači konja i štalari. Maleus se prenosi direktnom invazijom kroz oštećenu kožu, inhalacijom sa dubiljim depozicijama uzročnika u plućima i butem bakterijske invezije nazalne, oralne ili konjutivalne sluznice. Period inkubacije akutnog oboljenja je od 1-14 dana, dok se hronična forma inkubira do 12 sedmica. Najteža forma je pulmonalno oboljenje koje gotovo uvijek završi fatalno između 10-30 dana od pojave kliničkih znakova ukoliko se ne tretira na vrijeme.

Ugriz ili ogrebotina od strane životinje predstavlja jedan od najčešćih načina širenja zoonotskih oboljenja, naročito od strane pasa i mački, ali i od ostalih vrsta domaćih i divljih životinja. U velikom broju slučajeva, ukoliko su u pitanje manje ogrebotine, većina ih prolazi neprijavljeno te nakon pružanja prve pomoći osoba ne zahtijeva dalju medicinsku njegu. Međutim, ukoliko su u pitanju ozbiljnije rane, pored pružanja prve pomoći neophodno je provesti i dodatne mjere (antibiotska terapija i vakcinacija),  kako bi se spriječila pojava infekcije i izbjegle komplikacije koje se mogu pojaviti naročito kod imunokompromitiranih osoba.

Prema Američkom crvenom krstu (The American Red Cross) nakon ugriza neophodno je poduzeti sljedeće korake:

  1. Provjera mjesta gdje se povreda desila kako ne bi došlo do ponovne ozljede povrijeđenog ili osobe koja pruža prvu pomoć.
  2. Provjera znakova i simptoma:
  • Otvorene, duboke i izražene rane*, 
  • Ubodne rane*,
  • Procijeniti volumen gubitka krvi (životna opasnost- gubitak 1/3 količine krvi odrasle osobe, 5-6 litara; kod djece i starijih osoba rizik je povećan)*,
  • Izgled krvarenja (arterijsko krvarenje- krv iz rane izlazi u mlazu i svijetlocrvene je boje, vensko krvarenje- krv je tamnocrvena, nema pulzacija, izlijeva se ravnomjerno preko ruba rane, kapilarno krvarenje- riječ je o sitnom krvarenju koje se zaustavlja spontano tako da nastaje krasta)*,
  • Ugriz od strane lutalice ili divlje životinje*,
  • Prisustvo modrica,
  • Izgubljen kontinuitet kože- ogrebotina ili otvorena rana sa malo krvarenja.

        *zahtijevaju hitnu medicinsku pomoć

  1. Pozivanje hitne pomoći ili odvoženje u jedinicu hitne medicinske njege.
  2. Prva pomoć:
  • Ukoliko ugriz uzrokuje po život opasno krvarenje, potrebno ga je zaustaviti (postavljenje krvarećeg dijela u odgovarajući položaj, pritiskom prstima na velike krvne sudove, pritisak na ranu, kompresivni zavoj ili podvezivanjem udova),
  • Ukoliko je ugriz probio kožu: odvoženje osobe u najbližu jedinicu medicinske njege ili ih uputiti tamo. Antibiotici, vakcine protiv bjesnila i tetanusa su u velikom broju slučajeva neophodni.
  • Ukoliko je ugriz izazvao manju ranu (ogrebotina ili modrica) i koža nije potpuno prekinuta, pobrinuti se za ranu (opisano ispod),
  • Kontinuirana provjera rane kako bi se utvrdilo da li je dodatna pomoć potrebna,
  • Čuvati ih od hladnoće ili pregrijavanja,
  • Pobrinuti se za šok, ako je potrebno,
  • Postaviti osobu na odgovarajući način,
  • Uvjerite ih da ćete im pomoći i da je hitna pomoć pozvana (ako je potrebno),
  • Pripazite na promjene u stanju, uključujući disanje i reakciju, i pružite njegu prema potrebi.
  1. Manje rane (ogrebotine):
  • Koristiti direktan pritisak na ranu kako bi se zaustavilo krvarenje (ako ga ima),
  • Čišćenje rane sa sapunom i vodom,
  • Ispiranje rane sa sapunom i vodom,
  • Apliciranje antibiotskih krena ili gelova ukoliko nema poznatih alergija ili osjetljivosti,
  • Staviti led na ranu i/ili administrirati ibuprofen ili acetaminophen (paracetamol) za bol, modrilo ili oticanje,
  • Pratiti cijeljenje rane:  javiti se u jedinicu medicinske njege ukoliko se primjete znakovi infekcije (groznica, gnoj ili crvenilo).

https://www.redcross.org/take-a-class/resources/learn-first-aid/animal-bites