LEPTOSPIROZA

Zoonostsko oboljenje uzrokovano sa spirohetama iz roda Leptospira. Oboljenje je svrstano na B listu zaraznih bolesti životinja-OIE.
SINONIMI:
Weilova bolest, jesenska groznica, barska groznica, blatna groznica, hemoragična žutica.

ETIOLOGIJA

Bakterije iz roda Leptospira su gram-negativne, pokretne spirohete koje su podijeljene u dvije velike vrste: Leptospira interrogans sensu lato (sadrži patogene sojeve) i Leptospira biflexa sensu lato (sadrži saprofitske sojeve). Ove vrste se dalje dijele u različite serovarove koji se antigenski i epidemiološki razlikuju u datoj vrsti. Postoji više od 250 serovarova L.interrogans od kojih je najmanje 10 značajno za pse i mačke. Serovarovi jedne vrste su podijeljeni u serogrupe koje predstavljaju serovarove koji dijele poznate antigene i koji dovode do unakrsne reakcije kod antigenog testiranja. Leptospirozu kod pasa najčešće uzrokuju serovarovi koji se nalaze u serogrupi Canicola i Icterohaemorrhagiae, dok su mačke manje osjetljive uzročnika i rjeđe ispoljavaju kliničke znakove. U organizam ulazi penetrirajući sluznice ili putem oštećene kože. Koloniziraju proksimalne renalne tubule sisara.

Leptospiremija (7-10 dana od infekcije) uzrokuje diseminaciju organizma u bubrege, jetru, slezenu, CNS, oči i genitalni trakt. Bakterije uzrokuju oštećenje endotela i vaskulitis.

EPIDEMIOLOGIJA

Najčešća je bakterijska zoonoza u svijetu i čest uzročnik akutne bolesti bubrega kod ljudi. Patogene Leptospira vrste koloniziraju proksimalne renalne tubule sisara i imaju globalnu distribuciju. Veliki broj sisara se može klasificirati kao rezervoar ili domaćin za održavanje uzročnika kod kojih se razvija asimptomatska infekcija (npr. Icterohaemorrhagiae kod pacova). Slučajni ili incidentalni domaćini razvijaju kliničke znakove nedugo nakon infekcije (psi, mačke, ljudi). Infekcija se javlja direktnim ili indirektnim kontaktom sa urinom inficirane životinje ili kontaminiranom okolinom (voda, zemljište). Sezonsko je oboljenje, sa vrhom incidence tokom toplijih mjeseci uz kišu ili pojavu poplava. Psi koji imaju pristup stajaćim vodama i divljini imaju veći rizik od infekcije. Put ulaska uzročnika u organizam je preko posjekotina ili abrazija na koži ili sluzokoži, uključujući oralnu, respiratornu i površinu genitalnog trakta. Nakon ulaska u organizam diseminira se kroz tkiva i imuni sistem uspije da je nadvlada i eliminira iz svih tkiva izuzev bubrega koji su predilekciono mjesto tokom akutne i hronične infekcije.

Kod sumnje na leptospirozu potrebno je povesti računa o korištenju zaštitne opreme (postavljanje katetera smanjuje širenje uzročnika u kavezu). Uzročnik se može širiti putem urina 2-3 dana nakon antibiotske terapije. Urin potrebno inaktivirati prije odstranjivanja. U rizične skupine se ubrajaju: vlasnici kućnih ljubimaca, radnici sa životinjama i doktori veterinarske medicine.

KLINIČKA SLIKA

Klinička manifestacija oboljenja zavisi od starosti pacijenta (teža klinička slika kod mlađih), njegovog imunog odgovora i soja patogena koji je izazvao infekciju. Klinički znakovi su povezani sa vaskulitisom (upala stijenke krvnih žila), akutnim zatajenjem bubrega i problemima sa jetrom. Ostali klinički znakovi uključuju groznicu, pulmonalne hemoragije, uveitis, miozitis i reproduktivne poremećaje. Akutna infekcija se karakteriše: groznicom (39,4°C- 40,0°C), bolnost pri kretanju i odbijanje kretanja i miozitis. Akutno zatajenje bubrega: poliurija, polidipsija, dehidracija, povraćanje, dijareje, inapatenca, letargija ili abdominalni bol.

Subakutni tok bolesti: groznica, anoreksija, povraćanje, dehidracija, polidipsija i poliurija, nevoljno kretanje, paraspinalna hiperestezija, kongestija sluznica, petehijalne ili ehimozne hemoragije, konjuktivitis, uveitis, kašalj ili dispneja i ikterus.

DIJAGNOZA

Klinički laboratorijski nalaz:

  • Hematologija: leukocitoza, trombocitopenija, produženo vrijeme koagulacije.
    Biohemija: hiponatrijemija, hipohoremija, hipokalijemija ili hiperkalijemija, hiperfosfatemija, hiperglikemija, povišena aktivnost ALT, AST, LDH i ALP, povišen bilirubin i žučna kiselina, povišena aktivnost serumske amilaze (intususpencija), povišeni serumski kreatinin i C-reaktivni protein.
    Urinanaliza: smanjena specifična težina, izostenurija ili hipostenurija, glukosurija, tubularna ili glomerularna proteinurija, bilirubinurija, piurija, hematurija i povišen protein/kreatinin odnos.

Serološko testiranje: mikroskopski aglutinacijski test (MAT) zahtijeva mikroskopiju u tamnom polju (zlatni standard), ELISA (detektija IgG i IgM antitijela 1-2 sedmice). Identifikacija organizma: bakterijska kultura.

LIJEČENJE I KONTROLA OBOLJENJA

Cilj terapije: eliminiranje uzročnika,održavanje renalne perfuzije, prevencija progresije oboljenja, sprječavanje širenja u okolinu i tretiranje povezanih poremećaja (povrede bubrega, poremećaji jetre, DIC).

Lijek od izbora je doksiciklin (5 mg/kg PO ili IV svakih 12h tokom 2 sedmice) koji obuzdava leptospiremiju i spriječava nastajanje kliconoša. Doksiciklin se koncentrira u žuči i ekstretuje se fecesom te se kod pacijenata sa oboljenjem jetre mogu javiti suprafiziološke koncentracije ovog lijeka. Kod ovih pacijenata preporučuju se β-laktamski antibiotici (penicilin i ampicilin) koju potom prati dvosedmična terapija sa doksiciklinom kako bi se spriječio nastanak kliconoša.

PREVENCIJA

Najbolja prevencija se postiže vakcinacijom. DHLPP vakcina koja se aplicira kučićima (jedna vakcinacija i dvije revakcinacije svakih 3-4 sedmice počevši od 6-8 sedmice starosti) pruža adekvatnu zaštitu protiv serovarova Icterohaemorrhagiae i Canicola.

Posljednja izmjena: 07.03.2025. godine