LIŠMANIOZA PASA
Vektorski prenosivo oboljenje koje uzrokuju protozoe iz roda Leishmania. Hronično je sistemsko oboljenje koje može zahvatiti bilo koje tkivo, organ ili biološku tečnost te se manifestira brojnim kliničkim znakovima.
ETIOLOGIJA
Leishmania infantum je uzročnik humane i visceralne forme lajšmanioze pasa u Europi, Bliskom Istoku, Africi, Aziji i Americi. Pored L.infantum oboljenje kod pasa mogu uzrokovati i ostale vrste: L.donovani, L. tropica, L.braziliens. Oboljenje prenose mušice koje pripadaju rodu Phlebotomus.
Životni ciklus parazita je difazičan i uključuje mušicu kao vektora i domaćina. Ženke vektora uzimaju krv iz inficirane životinje. Promastigoti se razviju u crijevima vektora i migriraju do pljuvačne žlijezde. Prilikom hranjenja na sljedećoj životinji (sisar) promastigoti dolaze u kožu domaćina koji budu fagocitirani od strane makrofaga i u kojima se multipliciraju kao amastigoti sve dok makrofag ne ruptuira i ne oslobodi amastigote koji se potom diseminiraju po cijelom tijelu domaćina.
EPIDEMIOLOGIJA
Psi se smatraju glavnim rezervoarom za visceralnu lajšmaniozu u području Mediterana, Bliskog Istoka i Južnoj Americi gdje L.infantum (L.chagasi) uzrokuje infekciju. Oboljenje je ograničeno na toplijim područjima (Južna Europa). Osjetljiviji su psi koji borave na otvorenom u periurbanim i ruralnim područjima.
KLINIČKA SLIKA
Lišmanioza je hronično oboljenje, a klinički znakovi se razvijaju od 3 mjeseca do čak 7 godina nakon infekcije. Razlikuju se dvije forme bolesti: visceralna i kutana forma (kod ljudi još i mukokutana forma). Glavni klinički nalaz uključuje: pojavu kožnih lezija ili generaliziranu limfadenomegaliju, gubitak tjelesne mase, smanjen apetit, epistakis, letargiju, splenomegaliju, poliuriju i polidipsiju, okularne lezije kao i povraćanje i dijareju. Kožne lezije (javljaju se u 56-90% slučajeva): (I) eksfolijativni dermatitis sa alopecijom, (II) ulcerativni dermatitis u području prominiranja kostiju i mukokutanim prelazima, (III) fokalni ili multifokalni nodularni dermatitis, (IV) mukokutani proliferativni dermatitits i (V) papularni dermatitis. Okularne lezije (javljaju se u 16-80% slučajeva): konjuktivitis, blefaritis, keratokonjuktivitis i uveitis.
DIJAGNOZA
Visokosenzitivni i specifični dijagnostički serološki i molekularni testovi su razvijeni u svrhu detekcije uzročnika. Amastigoti Leishmania mogu se otkriti citološkim metodama uzimanjem uzoraka iz limfnih čvorova, slezene, kože ili tečnosti zglobova sa Giemsa bojenjem. Dijagnostičko testiranje se izvodi kako bi se potvrdila bolest kod pasa sa razvijenom kliničkom slikom, pratio odgovor na liječenje ili istražilo prisustvo protozoe kod pasa donora krvi, uvezenih pasa ili pasa koji su putovali u endemična područja.
DIFERENCIJALNA DIJAGNOZA
Borelioza, ehrilioza, leptospiroza, dirofilarioza, demodikoza, pioderma, limfom, malnutricija, loši uvjeti držanja.
LIJEČENJE I KONTROLA OBOLJENJA
Trenutni lijekovi koji se koriste u tretiranju lajšmanioze kod pasa, uključujući sinergističku kombinaciju lijekova imaju limitirajući efekat. Znatno je otpornija na terapiju od humane lajšmanije. Dugotrajna kombinacija lijekova smanjuju broj parazita u tkivima i doprinosi oporavku imunog sistema kako bi kontrolirao infekciju.
Akutna i hronična terapija: glavni protokol liječenja lajšmanioze uključuje subkutanu aplikaciju N-metilglukamina antimoniata zajedno sa alopurinolom. Postoji sistem bodovanja (od I do IV) kliničke lajšmanioze koji pomaže u odabiru adekvatne terapije za određene kliničke znakove, a koji je zasnovan na osnovu kliničkih znakova, kliničkih laboratorijskih abnormalnosti i nivoa serumskih antitijela. Psi i nakon terapije mogu ostati kliconoše oboljenja.
Prognoza je dobra u slučaju kada ne dođe do oboljenja bubrega. Psi sa teškim oblikom nefropatije i renalne insuficijencije generalno ne razvijaju odgovor na terapiju.
EUTANAZIJA se treba razmotriti u slučajevima kada je oboljenje hroničnog karaktera i nema adekvatnog odgovora na terapiju.
Vakcina protiv L.infantum je dostupna u Europi. Lajšmanija je zoonotsko oboljenje koje je često fatalno za čovjeka te je stoga neophodno, čim se posumnja na oboljenje psa, izvršiti testiranje humane krvi na prisustvo uzročnika.
Posljednja izmjena: 05.03.2025. godine