HIPERADRENOKORTICIZAM

Nastaje kao posljedica prekomjerne produkcije glukokortikoida u kori nadbubrežne žlijezde ili jatrogeno usljed aplikacije egzogenih glukokortikoida. Češće se javlja kod pasa u odnosu na mačke.
SINONIMI
Hiperkortizolemija, Kušingov sindrom (konstelacija kliničkih znakova), Kušingova bolest (hipofizno-zavisni hiperadrenokorticizam).

ETIOLOGIJA

Nadbubrežna žlijezda se sastoji od kore (korteks) i srži koji su embriološki i funkcionalno različite endokrine žlijezde. Kora žlijezde producira tri grupe hormona: mineralokortikoide (kontrola elektrolita i vode), glukokortikoida (podstiču glukoneogenezu) i manje količine spolnih hormona (naročito muških spolnih hormona-androgeni). Hiperadrenokorticizam može biti spontani ili jatrogeni. Spontani hiperadrenokorticizam se javlja usljed povećane sekrecije adrenokortikotropnih hormona (ACTH) od strane hipofize (hipofizno-zavisni hiperadrenokorticizam) ili je povezan sa primarnim poremećajem adbubrežne žlijezde (adrenalno-zavisni hiperadrenokorticizam).

  • Hipofizno-zavisni hiperadrenokorticizam-(PDH): javlja se u 80% slučajeva hiperadrenokorticizma kod pasa. Povećana sekrecija ACTH dovodi do bilateralne adrenokortikalne hiperplazije i povećane sekrecije kortizola. Više od 90% pasa ima razvijen tumor hipofize i to u najvećem broju slučajeva adenomi (najčešće mikroadenomi, a makroadenomi 10-15%) kortikotropnih ćelija pars distalis-a i pars intermedia hipofize. Hipersekrecija u odsustvu tumora hipofize također može izazvati hiperadrenokorticizam, a javlja se usljed: (I) stimulacije kortikotropnih ćelija hipofize usljed poremećaja u hipotalamusu; (II) primarnih grešaka negativne povratne sprege na djelovanje kortizola i (III) prekomjerne produkcije kortikotropnog- oslobađajućeg hormona (CRH) koji uzrokuje difuznu hiperplaziju kortikotrpnih ćelija hipofize.
  • Adrenalno-zavisni hiperadrtenokorticizam-(ATH): javlja se usljed tumora (najčešće unilateralni, bilateralni rijetki) nadbubrežnih žlijezda. Mogu biti benigni i maligni. Karcinomi, naročito desne nadbubrežne žlijezde mogu prodrijeti u frenikoabdominalnu i kaudalnu venu kavu te metastazirati u jetri, plućima i bubrezima.

Oboljenje se javlja najčešće kod pasa, dok je rijetko kod mački. Nema rasne predispozicije. Najosjetljiviji na razvoj oboljenja su psi srednje starosne kategorije i stariji; rijetko kod pasa <6 godina starosti. Moguća predispozicija kod ženki.

KLINIČKA SLIKA

Znakovi hiperadrenokorticizma su sporo progresivni i razvijaju se po nekoliko mjeseci ili čak godina. Najčešći klinički znakovi su: polidipsija i poliurija, polifagija, abdominalna distenzija, hepatomegalija, slabost i opadanje mišićne mase, letargija, promjene na koži, alopecija, perzistentni anestrus ili testikularna atrofija, kalcinoza cutis, miotonija, neurološki znakovi i hipertenzivna retinopatija. Jedan od najranijih znakova koje vlasnici primijete us alopecija i letargija.

DIJAGNOZA

Sumnja na oboljenje se postavlja na osnovu kliničkih znakova, rutinskih kliničko-patoloških pretraga i dijagnostičko slikanje. Definitivna potvrda dijagnoze se radi sa hormonalnim testovima. Hematologija: limfopenija, eozinopenija, neutrofilija, monocitoza, eritrocitoza i trombocitoza. Biohemija: povećani ALP (izraženo) i ALT, povećana glukoza (gladna), smanjena urea, povećani holesterol, trigliceridi i soli žuči. Urinanaliza: specifična težina <1.015, hipostenurija (<1.008), infekcije urinarnog trakta, proteinurija (45% slučajeva), glukozurija (10% slučajeva). Dijagnostičko slikanje: radiografija, ultrasonografija i CT. Endokrini testovi: najčešće korišteni su odgovor na ACTH i test supresije deksametazona (LDDS).

Odgovor na ACTH: najbolji screening test za razlikovanje spontanog od jatrogenog hiperadrenokorticizma. Kod spontanog test pouzdano otkriva više od 50% pasa sa ADH i oko 85% pasa sa PDH. Izvođenje: (I) Uzimanje uzoraka krvi i mjerenje bazalne koncentracija kortizola; (II) Injektovanje 250 µg sintetskog ACTH (tetracosactide, cosyntropin) IV ili IM psima preko 5kg, a 125 µg lakšim od 5kg; (III) Uzimanje drugog uzorka krvi nakon 30-60 min. (ili 2h) i mjerenje koncentracije kortizola. Interpretacija: odgovor veći od normalnog= spontani, odgovor kod kojeg su doze manje od normalnog ili male da se jedva mogu izmjeriti= jatrogeni.

Test supresije kortizola: pouzdaniji od testa odgovora na ACTH u potvrđivanju hiperadrenokorticizma, i to u većini slučajeva ADH i u 90-95% slučajeva PDH. Mogu se javiti lažno pozitivni rezultati. Izvođenje: (I) Uzimanje krvi i mjerenje koncentracije kortizola; (II) Injekovanje 0.01-0.015 mg/kg IV deksametazona; (III) Uzimanje drugog uzorka i mjerenje koncentracije kortizola 3-4h kasnije i treći uzorak 8h nakon aplikacije deksametazona. Interpretacija: plazma koncentracija kortizola nakon 4 i 8h aplikacije deksametazona ispod graničnih vrijednosti= normalno; veća nakon 8h= spontani hiperadrenokorticizam; dodatno ako je nakon 4h vrijednost kortizola ispod graničnih vrijednosti ili ako je nakon 4 i/ili 8h od aplikacije deksametazona vrijednost kortizola manja za 50 % od bazalne koncentracije= PDH.

LIJEČENJE

PDH: Trilostan (inhibitor 3β hidroksisteroid dehidrogenaze). Početna doza: 3-6 mg/kg svakih 24h. Mitotan (andrenokortikolitik): 50 mg/kg dnevno. ADH: Adrenalektomija (najbolja prognoza), trilostan i mitotan.