EKVINI METABOLIČKI SINDROM
Klinički sindrom koji se karakteriše povećanim regionalnim adipozitetom (lokalizirana depozicija masti) ili generalnom gojaznošću, hiperinsulinemijom, hipertrigliceridemijom, insulinskom rezistencijom (odlika oboljenja) i predisponiranošću za laminitis koji se razvija u odsustvu ostalih faktora (kolike, metritis ili akutno prejedanje sa ugljikohidratima).
ETIOLOGIJA
Postoji genetska komponenta razvoja oboljenja sa manifestacijama sindroma kada osjetljiva životinja bude izložena utjecajima okoline koji pogoduju razvoju bolesti. Primarno je manifestacija insulinske rezistenzije (IR), i IR je često ali ne i uvijek povezana sa gojaznošću. Sindrom uključuje abnormalnosti u energetskom metabolizmu, funkciji adipocita, hemostazi (tromboza), upali, odgovoru na izlaganje lipopolisaharidima (endotoksin) i oksidativnom stresu. IR je smanjena stopa transprta glukoze u ćelije koje su osjetljive na insulin. Insulinski-stimuliran transport glukoze se ostvaruje putem glukoznih transportnih proteina (GLUT) kojih ima najmanje 12. Ovi proteini su izloženi na membranama ćelija u adipoznom i mišićnom tkivu. Tokom IR konji imaju abnormalne glikemične i insulinemične odgovore na PO ili IV administraciju glukoze te imaju reducirane koncentracije GLUT na površinama ćelija adipoznog i mišićnog tkiva. Kompenzirana insulinska rezistencija se javlja kada pankreas povećava sekreciju insulina kako bi se kompenzirala reducirana tkivna osjetljivost na insulin i održala euglikemija.
EPIDEMIOLOGIJA
Najčešće se javlja kod konja starijih od 7 godina, rase koje su predisponirane za razvoj poremećaja su: morgan, arapski konji, sedlokrvnjaci, američki kasači i toplokrvni konji. Konji koji su predisponirani za razvoj gojaznosti se često nazivaju ”lako održivim” jer zahtijevaju manje količine kalorija kako bi održali tjelesnu težinu. Poniji su osjetljivi od konja. Konji sa EMS su najčešće prekomjerne tjelesne težine do gojazni sa ocjenom tjelsene kondicije (BCS) od 7 do 9. Povezan je sa prekomjernom ishranom sa ugljikohidratima. Nedostatak fizičke aktivnosti doprinosi bržem razvoju oboljenja. Kao najvažnija posljedica sindroma javlja se laminitis koji ima negativan utjecaj na dobrobit životinje.
KLINIČKA SLIKA
EMS se očituje gojaznošću (sa ili bez regionalnog adipoziteta), IR i povećanom osjetljivošću na laminitis. Gojaznost se očituje preraspodjelom masti (regionalni adipozitet) u području korjena repa, vrata, prepucijuma, vimena, području ramena i subraorbitalnim masnim jastučićima. Grbav vrat ili pastuhu-slična pojava kod kobila je jedan od znakova EMS. Kod kobila se može javiti infertilnost. Regionalni adopozitet je odlika EMS, ali se također može javiti i kod starijih konja sa disfuncijom pankreasa i pars intermedia hipofize (PPPID). Konji sa EMS obično pokuazuju znakove laminitisa.
DIJAGNOZA
Zasniva se na kliničkoj historiji, kliničkom nalazu, isključivanju stanja povezanim sa hiperglikemijom i laminitisom te testiranju na insulinsku rezistenciju. Gojaznost životinje se utvrđuje na osnovu ocjene tjelesne kondicije (BCS): 1 (izrazito mršava), 2 (vrlo mršava), 3 (mršava), 4 (umjereno mršava), 5 (umjerena), 6 (umjereno mišićava), 7 (mišićava), 8 (debela) i 9 (ekstremno debela). Testovi za IR uključuju: mjerenje bazalnih koncentracija glukoze i insulina, test tolerancije glukoze (GTT), kombinirani glukozno/insulinski test (CGIT).
DIFERENCIJALNA DIJAGNOZA
Gojaznost bez IR, disfuncija pankreasa i pars intermedia hipofize (PPPID) i laminitis druge etiologije.
LIJEČENJE I KONTROLA OBOLJENJA
Cilj terpije je poboljšati osjetljivost na insulin što se može postići adekvatnom ishranom. Glavna svrha menadženta ishrane je: (I) postizanje i održavanje idelnog BCS-a, (II) minimiziranje uzimanja nestrukturnih ugljikohidrata (induciraju insulinemičan i hiperglikemičan odgovor kod životinja sa EMS i kod životinja sa povećanim rizikom od razvoja oboljenja) i (III) osiguravanje adekvatnog i balansiranog uzimanja esencijalnih nutrijenata. Vježbanje: povećava osjetljivost na insulin.