DEMODIKOZA
Upala kože izazvana sa prekomjernom infestacijom grinja iz roda Demodex.
ETIOLOGIJA
Grinje iz roda Demodex su sićušne i crvolike sa kratkim zdepastim nogama koje žive u dlačnim folikulima i lojnim žlijezdama sisara. Kod pasa oboljenje najčešće izazivaju tri vrste i to Demodex canis (najčešće), Demodex cornei (kratko tijelo) i Demodex injai (izduženo tijelo). Rijetko se ovi paraziti mogu izolovati sa ostalih mjeta poput mokraćne bešike, pluća, intestinalnog zida, limfnih čvorova ili krvi i urina, ali se smatra da je to posljedica limfne drenaže. Kod mački, kod kojih se ovo oboljenje rijetko javlja, su također izolovane tri vrste ovih grinja, a to su: Demodex cati (sličan D.canis, parazitira duboko u dlačnom folikulu) zatim Demodex gatoi (parazitira superficijalno u koži, kontagiozan) i treća još uvijek neimenovana vrsta.
EPIDEMIOLOGIJA
Većina grinja je prisutna u malom broju u koži većine zdravih pasa kao komensal i njihova se populacija regulira imunim sistemom domaćina (imunološka restrikcija). Izuzetak predstavlja mačja grinja D.gatoi koja se širi u uzgajivačnicama ili u domaćinstvima sa više mačaka kontagiozno. U nekim slučajevima imunološka restrikcija povremeno ne uspijeva kod mladih inače zdravih pasa kao i kod odraslih imunokompromitiranih pasa ili mačaka što dovodi do naglog povećanja broja grinja i pojave kliničkog oboljenja. Transmisija se najčešće javlja tokom prvih dana neonatalnog perioda mladunaca kada za vrijeme dojenja uzročnik prelazi sa ženke na mladunce. Najveći broj slučajeva se javlja između 3 i 6 mjeseci starosti. Uzročnik je specifičan za domaćina sa izuzetkom širenja sa majke na mladunce i ne smatra se kontagioznim između odraslih životinja (izuzetak D.gatoi kod mački). Psi sa juvenilnim oblikom demodikoze i njihovi srodnici se ne bi trebali koristiti u reproduktivne svrhe jer postoji nasljedna predispozicija oboljenja (demodex-specifična imunodeficijencija).
Faktori rizika povezani sa juvenilnom generaliziranom demodikozom (kod životinja ispod 1.5 godine starosti): kokcidioza, infestacija sa helmintima, pioderma, kratak dlačni pokrivač i tipovi rase pit bul. Iako sve rase mogu biti pogođene, uključujući i mješance, povećan rizik od oboljenja postoji kod: američkog staford terijera, kineskog šar-pei, francuskog buldoga, engleskog buldoga, pit bul rasa i argentinskog mastifa. Imunokompromitirajuća stanja i korištenje imunosupresivnih lijekova smatraju se odgovornim za oboljenje kod odraslih (preko 4 godine starosti). Stanja povezana sa demodikozom odraslih pasa su: hiperadrenokorticizam, hipotiroidizam, lišmanioza i ostala vektorski prenosiva oboljenja (babezioza, erlihioza). Historija neoplazija i atopijskog dermatitisa je također povezana sa generaliziranom demodikozom kod pasa, ali prije svega zbog hemoterapije ili kortikosteroidnog tretmana. Predisponirajući faktori za demodikozu mački uzrokovanu sa D.cati uključuju: infekciju sa virusima mačije leukemije ili imunodeficijencije, hiperadrenokorticizam, sistemski lupus eritematozus i diabetes mellitus. Rasa ne igra toliku ulogu kao kod pasa, ali se smatra da se oboljenje više javlja kod sijamskih i burmeških mački.
KLINIČKA SLIKA
Infestacija sa grinjama rezultira u jednoj od dvije glavne forme oboljenja: lokalizirana ili generalizirana forma. Prema nekim vodičima lokalizirana demodikoza uključuje prisustvo ne više od 5 pogođenih područja sa dijametrom koji nisu veći od 2.5cm. Ukoliko je cijeli region tijela zahvaćen (glava, vrat ili ekstremitet) ili više od jedne šape zahvaćena, tada se demodikoza klasifikuje kao generalizirana. Kod juvenilnih demodikoza, oko 90% će spontano proći, dok će 10% progresirati u generaliziranu formu. Većina slučajeva lokalizirane demodikoze se javlja kod mlađih životinja, starosti između 3 i 8 mjeseci kod pasa. Prerastanje grinja i nastala folikularna inflamacija dovodi do pojave hipotrihoznih i alopetičnih područja naročito na licu, prednjim udovima i šapama. Kod mački, lokalizirana demodikoza je rijetka i može se očitovati kao ceruminozni otitis externa. Pruritus je promjeniv, ali je obično odsutan ili umjeren (sa izuzetkom D.gatoi infestacije koja se može očitovati kao opšte pretjerano uređivanje ili umjerena do ozbiljna samoizazvana trauma). Koža može biti eritematozna (”crvena šuga”) sa umjerenim ljuskicama. U velikom broju slučajeva spontano prolazi bez tretmana. Međutim, neophodno je da oboljenje bude pod nadzorom kako ne bi došlo njegove generalizacije.
Klinički, lezije u generaliziranim slučajevima su više raširene, ozbiljnije i hronične i alopetična područja prethodno opisana mogu tokom vremena postati blago do umjereno hiperpigmentisana (sa izuzetkom šapa koja kod pasa mogu razviti intenzivnu hiperpigmentaciju). Pedalna demodikoza ili pododemodikoza zna biti veoma otečena, upaljena i bolna usljed čega psi često ližu šape i mogu ispoljavati šepavost. Česta komplikacija kod pasa je sekundarna pioderma koja može biti površinska ili duboka i predstavlja ozbiljnu i uznapredovalu fazu oboljenja. Dolazi do pojave pustula, furunkuloze (zapaljenja folikula dlake), eksudacije i ulceracije drenažnih puteva. Kako oboljenje napreduje tako zahvaća veće površine pustularna demodikoza dovodi do toga da su životinje depresivne, u stanju boli, pireksične i mogu imati regionalnu limfadenomegaliju. Kod najtežih slučajeva moguća je pojave septikemije sekundarno bakterijskoj infekciji što dovodi do fatalnog ishoda.
DIJAGNOZA
Sumnja na oboljenje se postavlja na osnovu ispadanja dlaka iz dlačnog folikula, dilatacije i hiperpigmentacije otvora dlačnog folikula. Najpouzdaniji način dijagnoze oboljenja je uzimanjem strugotina kože (prije uzimanja strugotine preporučuje se blago istiskanje dijela kože sa kojeg se uzima uzorak kako bi se paraziti potisuli prema površini). U alopetičnim i područjima sa komedonima (čepovi dlačnog folikula) se nalazi najveći broj grinja jer njihova aktivnost izaziva folikulitis, gubitak dlake i povećanu produkciju sebuma (produkt lojnih žlijezda) koji uzrokuju ove lezije. Kod težih ili agresivnih pacijenata izvodi se trihogram: (I) vrši se brzo čupanje nekoliko dlaka sa forcepsom, (II) dlake se suspendiraju u manjoj količini tečnog parafina i pokrivaju pokrovnim stakalcem i (III) mikroskopiranje na uvećanju 40X. Tehnika je korisna kod uzimanja uzoraka pasa sa bolnom pododemodikozom.
LIJEČENJE I KONTROLA OBOLJENJA
Ne tako davno, generalizirana demodikoza je bila gotovo neizlječiva i veliki broj životinja je bio eutanaziran jer se oboljenje nije moglo kontrolirati. Danas je tretman kod većine pasa jednostavan. Najveća promjena u tretiranju demodeksa je došla sa pojavom izoksalozina (sarolaner/Simparica, fluralaner/Bravecto, afoksalaner/Nexgard, lotilaner/Credelio). Izoksalozinski produkti su oralni lijekovi koji se primarno koriste u tretiranju buha i krpelja kod pasa, a ispostavilo se da imaju i znatnu aktivnost protiv demodeks grinja sa takvom uspješnošću da su postali prvi izbor u liječenju. Daju se oralno svako dvije do četiri sedmice u zavisnosti od protokola i većina pasa odgovori pozitivno na terapiju.
Ponekad, ukoliko se desi da životinja ne odgovori pozitivno na navedenu terapiju, koriste se tradicionalne metode liječenja poput: visokih doza oralnog ivermektina (300–600 µg/kg per oralno jednom dnevno do 4 do 8 sedmica nakon parazitološkog izlječenja; potencijalna neurotoksičnost naročito kod ivermektin-osjetljivih pasa kao što su koli rase i ostale ovčarske rase pasa, znakovi neurotoksičnosti: midrijaza, letargija, povraćanje, ataksija, tremori i privremena sljepoća), topikalni moksidektin (u kombinaciji sa imidaklopridom se pokazao dobrim i kod ivermektin-osjetljivih rasa), doramektin (dugodjelujući makrociklični lakton pokazao se veoma uspješnim u liječenju). oralni milbemicin ili kupke sa amitrazom (sedmične kupke u 0.025-0.05% otopini amitraza su se pokazale efikasnim, otopina se nanosi na spužvom i pas se osuši bez brisanja, izbjegavati kupanje životinje između tretmana kako bi se izbjeglo ispiranje amitraza, dugodlake i srednjedlake rase bi trebalo ošišati, toksičan je tako da je neophodno se dobro zaštiti i obezbijetiti dobru ventilaciju prostorije).
Kod mački zbog razlike u lokalizaciju uzročnika u koži (D.cati– dublje u dlačnom folikulu, D.gatoi– više superficijalno u koži) različit je i odgovor na terapiju. Terapija D.cati: topikalni fluralaner (Bravecto) je prvi izbor. Ostali produkti izoksalozinske klase poput Revolution Plus mogu biti efikasni ali jedna doza Bravecta može trajati i do tri mjeseca. Moksidektinski topikalni produkti poput Advantage Multi može se efikasno koristiti kao off-label lijek svako dvije sedmice. Također u liječenju se koriste i oralni ivermektin i milbemicin. Historijski u tretiranju demodeks infekcije kod mački se koristilo i sumporno vapno. Mana ove terapije jeste što zahtijeva potapanje mačke jednom ili dva puta sedmično u otopinu neugodnog mirisa što one rijetko pozitivno prihvataju. Ono što je olakšavajuća okolnost u terapiji D.cati jeste da nije kontagiozan i da se jedino inficirane mačke tretiraju što u slučaju D.gatoi nije slučaj. Loša vijest jeste da je infekcija sa D.cati obično pokazatelj da postoji problem u imunom sistemu mačke pa je neophodno izvršiti dodatna pretraživanja kako bi se ustanovilo eventualno prisustvo drugog oboljenja koje obara imuni sistem. Terapija D.gatoi: zbog kontagiozne prirode uzročnika kada se ustanovi na jednoj mački neophodno je i sve ostale mačke u domaćinstvu tretirati. Prvi izbor jeste prethodno spomenuto sumporno vapno u koje je životinju neohodno potapati u sedmičnim intervalima. Otopina je neugodno mirisa (pokvarena jaja) i dovodi do privremene promjene boje bijelog krzna.
OPREZ!
Makrociklični laktoni (ivermektin, oralni moksidektin, doramektin, milbemicin) potencijalno neurotoksični, upozoriti vlasnike na moguće posljedice.
Lokalizirana demodikoza u najvećem broju slučajeva ima odličnu prognozu. Prognoza juvenilne generalizirane demodikoze je u većem broju slučajeva dobra, ali manji broj slučajeva zahtijeva dugotrajni tretman. U slučaju adultne generalizirane demodikoze prognoza je neizvjesna, ali populacija uzročnika se može kontrolirati sa stalnom antiparazitnom terapijom.
UZETI U OBZIR
D.canis se obično i relativno lagano može ustanoviti u strugotinama kože. Ukoliko je pronađena samo jedna grinja u strugotini, potrebno je uzorak uzeti sa više mjesta. Hiperpigmentirani ostium folikula kod pasa povećava sumnju na demodikozu. Ukoliko su pronađene mrtve grinje u strugotinama, uzorak se i dalje smatra pozitivnim kao i životinja. Jaja uzročnika su fuziformna (oblik svrdla) i važan su nalaz jer su indikator aktivno reproducirajuće populacije uzročnika. Neki izoksalozini se moraju davati sa hranom.
Posljednja izmjena: 19.02.2025. godine