BJESNILO

Bjesnilo (eng. ranies) virusna je infekcija velikog broja domaćih životinja, uključujući i čovjeka koja se očituje neurološkim znakovima. Svrstana je na B listu zaraznih bolesti životinja-OIE.

ETIOLOGIJA

Virus bjesnila (eng. rabies virus-RV) pripada rodu Lyssavirus, familiji Rhabdoviridae. RV ima karakterističan oblik metka, a genetski materijal (RNA) kodira pet strukturnih proteina: nukleokapsid (N), fosfoprotein (P), matriks protein (M), glikoprotein (G) i RNA-zavisnu RNA polimerazu (L). Potvrđeno je prisustvo najmanje sedam različitih genotipova virusa. U Europi je potvrđeno prisustvo genotipa 1 (klasični rabies virus) i genotipova 5 i 6 (Lyssavirus europskog šišmiša tipovi 1 i 2). Smatra se da vodi porijeklo od domaćih pasa iz područja indijskog subkontinenta od prije 1500 godina. RV se održava u leševima na temperaturi od 20°C po nekoliko dana. 

EPIDEMIOLOGIJA

Uzročnik ima kosmopolitsku distribuciju. Sve toplokrvne životinje su osjetljive na infekciju, s tim da su sisari jedini poznati vektori i rezervoari u prirodi. Najosjetljivije su lisice, kojiti, šakali i vukovi; umjereno osjetljivi su domaći psi, ovce, koze i konji; ptice i primitivni sisari su najmanje osjetljivi na infekciju. Mačke su otpornije na infekciju u odnosu na  pse. Bolest je skoro uvijek uzrokovana ugrizom inficirane životinje putem pljuvačke. Ostali načini transmisije kao što su ekshalirani vazduh ili ekskreti imaju značaja kod boravka velikog broja životinja u prostorima sa slabom ventilacijom kao što je slučaj u pećinama gdje borave šišmiši. U sjevernoj hemisferi bjesnilo je u najvećoj mjeri silvatična bolest divljih životinja, dok su psi u urbanim područjima južne hemisfere primarna vrsta uključena u širenje bolesti.  

LJUDI: 

Infekcija kod ljudi se u 99% slučajeva prenosi ugrizom inficiranog psa. Inkubacioni period se kreće od nekoliko dana do nekoliko godina. U najvećem broju slučajeva je to od 1 do 3 mjeseca, ali može varirati od manje od jedne sedmice do preko godinu dana. Uzrokuje smrt 59 hiljada ljudi godišnje sa 95% slučajeva koji se javljaju u Africi i Aziji.

KLINIČKA SLIKA

Usljed varijacija kliničkih znakova i progresije oboljenja inficirane životinje se ne moraju nužno svrstati u neku od kliničkih faza oboljenja, a to su: prodormalna, furiozna i paralitična faza. Tokom prodormalne faze (inicijalna faza) prisutni klinički znakovi su nespecifični i dolazi do ispoljavanja općih simptoma bolesti poput: nervoze, tjeskobe, promjene ponašanja (ako je životinja bila agresivnija postaje otupljela i obrnuto), pruritis na mjestu izlaganja virusu te promjenjiva groznica. Ovi znakovi, ukoliko se prepoznaju obično traju 2 do 3 dana. Kako pas ulazi u furioznu fazu ili fazu ekscitacije (koja traje 1 do 7 dana) tako pas iznenada postaje opasno agresivna i nepredvidljiva životinja. Dolazi do uznemirenosti i povećane iritabilnosti, životinje su izraženo osjetljive na vizalne i auditarne stimuluse. Životinja postaje opasno agresivna i grize objekte poput lanca, kolibe ili bilo šta do čega može doći, a može se javiti i to da pokušava ‘’ugristi’’ imaginirane objekte. Usljed paralize mišića u ždrijelu može doći do pojačane salivacije, a parcijalna paraliza glasnih žica dovodi do promjene u vokalizaciji. Pas obično ne prepoznaje vlasnika, a u terminalnoj fazi je prisutna muskularna inkoordinacija i paraliza ekstremiteta i trupa. Smrt nastaje najčešće usljed respiratorne paralize i konvulzija. Kod nekih pasa može doći do zaobilaska furiozna faze i do progresiranja oboljenja iz prodormalne u paralitičku fazu. Paralitična faza je finalna faza i karakteriše se slabošću i paralizom. Ždrijelo i žvakaći mišić (lat. musculus masseter) postaju paralizirani čineći gutanje nemogućim. Ovo dovodi do nakupljanja pljuvačke i mogućeg slinjenja i pjenjenja. Moguća je facijalna paraliza ili opuštanje donje vilice. Ova faza nije tako česta kod pasa. Faza uzbuđenja je kratka ili odsutna. Pas preferira da sjedi izolovan u ćošku. Paraliza počinje od glave i vrata. Zbog otežanog gutanja često izgleda kao da se psu zaglavila kost ili nešto drugo u grlu pa vlasnici zbog pokušaja pomoći životinji stavljaju ruke u usa i tako se izlažu infekciji. Generalna paraliza rezultira smrću životinje nakon 3 do 5 dana. Sam tok oboljenja od pojave znakova do smrti obično traje od 3 do 8 dana. Atipična ili abortivna forma RV infekcije sa oporavkom se može javiti ali je veoma rijedak fenomen.

LJUDI

Groznica, glavobolja, nervoza, hiperestezija mjesta inokulacije. Kako sidrom napreduje prema ekscitabilnoj fazi javljaju se: razdražljivost, hiperkinezija, nasilno ponašanje, faringealni spazam (”hidrofobija”). Kada se pojave klinički znakovi, oboljenje je obično fatalno.

DIJAGNOZA

Sumnja na oboljenje postavlja na osnovu neuroloških abnormalnosti životinje. Kako ne postoji nikakva značajna patognomonična lezija ili specifičan i konstantan klinički znak za bjesnilo, neophodno je da se njegova potvrda izvrši laboratorijskim testovima. Poželjno je da se detekcija uzročnika vrši sa nekim od primarnih dijagnostičkih testova poput direktne florescencije antitijela (DFA)- koja se najviše koristi, direktnog brzog imunohistohemijskog testa (dRIT) ili pan-lyssavirus RT PCR-a. Ovi testovi pružaju vjerovatnoću detekcije od 98-100% slučajeva za sve sojeve virusa ukoliko se koriste odgovarajući konjugati ili prajmeri. Histološke tehnike poput Selerovog bojenja (Negrijeva tjelašca) nisu više preporučena u dijagnostici.

Visoke mjere zaštite je neophodno osigurati prilikom rukovanja za uzorkom. Odgovarajući uzorci koji se uzimaju u sobama za nekropsiju su: moždano deblo, Amonov rog, thalamus, cerebralni korteks, mali mozak i produžena moždina. Uzorci se uzimaju, šalju i laboratorijski obrađuju prema uputama Svjetske organizacije za zdravlje životinja- WOAH. Serološki testovi: ELISA (Enzyme Linked Immunosorbent Assay), RFFIT (Rapid Fluorescent Focus Inhibition Test) i FAVN (Fluorescent Antibody Virus Neutralization) se upotrebljavaju u svrhu postvakcinalnog monitoringa.

DIFERENCIJALNA DIJAGNOZA

Viralni encefalitisi (štenećak, leukemija mački), pseudorabies, hipoglikemija, portosistemski šant, cisticerkoza, intoksikacije, neoplazije i traume.

LIJEČENJE I KONTROLA OBOLJENJA

Životinje kod kojih se sumnja na bjesnilo se eutaniziraju. Oboljenje je vakcinalno-preventabilno (parenteralne atenuirane vakcine kod kućnih ljubimaca, oralne atenuirane vakcine kod divljih životinja). Za kontrolu bolesti smatra se da je neohodna vakcinacija minimalno 70% pasa u području.

VAŽNO!
Svi psi stariji od tri mjeseca moraju biti vakcinisani protiv bjesnila i biti u periodu imuniteta u skladu sa odredbama Pravilnika o mjerama za suzbijanje i iskorjenjivanje bjesnila kod životinja (“Službeni glasnik BiH”, broj 74/19) i drugim propisima kojima je regulisana ova oblast.
Pas koji tokom godine dostigne starost od tri mjeseca mora biti vakcinisan u roku od 14 dana, a pas koji je nabavljen, a nije vakcinisan, u roku od 14 dana od dana nabavke.
PREPORUKA!
Prema odredbama Pravilnika o mjerama za suzbijanje i iskorjenjivanje bjesnila kod životinja (“Službeni glasnik BiH”, broj 74/19) preporučuje se vakcinacija mačaka protiv bjesnila.
Za vakcinaciju se može koristiti samo inaktivirana registrirana vakcina sa ćelijskih kultura ili embrioniranih jaja, pripremljena od visokoimunogenih sojeva virusa bjesnila.

Posljednja izmjena: 16.02.2025. godine